Mjesto pod suncem

Mhm A-ha Oh Yeah Da-Da. Probajte to izgovoriti. Čudan naziv za album, zar ne? Prema Rundekovim vlastitim riječima, to je jedini način da se nekom strancu objasni tj. prevede izraz ‘tak’ ti je to stari moj’. Hm? Da? Pa dobro, vjerovat ću mu. Ovaj put. Ali izgleda da to nije jedino što je Darku bilo teško za vrijeme njegovog gajstarbajterskog staža po inozmestvu.

Još mu se teže bilo odlučiti na kojem će jeziku pisati pjesme za svoj novi album, pa je napravio kompromis i na album uvrstio 7 pjesama na hrvatskom, 3 na engleskom, 2 na hrvatsko/engleskom i 1 na englesko/francusko/njemačkom. Multikulturalnost u punom smislu te riječi, nema što.

Ona je posljedica toga što, kako kaže Rundek, nitko od glazbenika koji sviraju u Cargo Orkestru (osim jednog njegovog člana) ne živi tamo gdje se rodio i odrastao. Svi oni državne granice smatraju lako propusnima, a jezične barijere pokušavaju savladiti na svoj način. Glazbom.

Budući da već godinama živi u svjetskoj romantičnoj prijestolnici, Rundek zna da postoji jezik koji će svi njegovi slušatelji razumijeti, bez obzira na državu čiju putovnicu posjeduju. U pitanju je ‘the language of love’, naravno. Pa zato nije ni čudno što podnaslov prvog albuma kojeg je snimio u suradnji s Cargo Orkestrom glasi – “Priče o seobama i ljubavne pjesme“.

Tematikom će se pjesme s novog albuma nastaviti na prijašnji album “Ruke”, pa se tako, na primjer, “Makedo” i “Apokalipso” mogu čuti u novoj “Ne okreći se“, dok “Highlander” zvuči kao naslovna pjesma s prošlog albuma.

Osim jezikom na kojem pjeva, Rundek se odlučio nastaviti eksperimentirati i glazbenim stilovima, što je rezultiralo totalnim kaosom, pa ćete tako na albumu vjerojatno prepoznati tradicionalne balkanske napjeve (“Slick Senorita” je prepjev tradicionalne “Kad si bila mala Mare…”), cabaret, orijentalne melodije te neku od brojnih podvrsta rocka.

Kada se sve navedeno nađe na jednom mjestu, tj. na jednom običnom nosaču zvuka, nastaje potpuna zbrka u glavi, barem mojoj. A cijeli album tako i zvuči. Nekoherentno, nesuvislo i kaotično.

Jasno je meni da je decentralizacija trenutni trend u europskoj kulturnoj zajednici i da je Rundek na svoj novi album samo pretočio svoje doživljaje i iskustva koja je stekao živeći i radeći u europskim prijestolnicama, ali mi se čini da ni u jednom trenutku nije pomislio kako će taj njegov rad prihvatiti publika kod kuće. A ona se uglavnom sjeća njegovih radova s Haustorom, koje solo karijera ovog upornog glazbenika kvalitetom nikako da dostigne.

Namjerni odmak od onoga što je radio osamdesetih godina na ovim prostorima vjerojatno će ga dovoljno približiti world music glazbi, koja je trenutno u svijetu apsolutni hit, i osigurati mu kakvu-takvu internacionalnu karijeru. Ako je upravo to ono što je htio, onda će možda ovim albumom napokon pronaći svoje mjesto pod suncem.

Svi oni koji se, kao i ja, Rundeka s nostalgijom sjećaju iz razdoblja Haustora ovim će albumom malo toga dobiti, osim možda želje da nauče još koji jezik i produže putovnicu.