Misterije Srednjeg Zapada

Pažljiviji jazz-fanovi jedva su stigli apsolvirati velik, izniman dvostruki disk “History, Mistery“, a pred njima se – vidi vraga – već našao zgotovljen novi autorski projekt Billa Frisella, ponešto enigmatska naziva “Disfarmer“. Istina, ovaj put nije riječ o snimci okteta, već kvarteta, no neovisno o tome zasigurno je riječ o intenzitetu stvaranja što polako ali sigurno prelazi u domenu impresivnog – i to ne samo zbog frekvencije kojom ovaj svestrani gitaristički improvizator donosi nova izdanja, nego i zbog njihova opsega.

Kao da nije bilo dovoljno što je album-prethodnik trajao gotovo sat i pol, i ovaj CD (premda jednostruk) uredno prebacuje sedamdeset i dvije minute trajanja, sa ni manje ni više nego dvadeset i šest skladbi. Doista, jedino pitanje koje se čini umjesnim već i nakon površnog razgledanja novog albuma glasi: je li Bill Frisell u zenitu vlastite hiperaktivne faze ili je pak blizu vrhunca svoje kreativnosti, kako kvantitativnog, tako i kvalitativnog?

Sâm historijat nastanka “Disfarmera” u tom smislu neće ponuditi neko objašnjenje, jednostavno zato što nije osobito inovativan – dapače, moglo bi ga se smatrati unekoliko tipičnim za recentne američke multimedijalne projekte, u kojima je glavni umjetnički događaj popraćen improviziranom glazbom skladanom upravo za tu prigodu. U ovom slučaju tako je riječ o velikoj retrospektivi fotografija kultnog, nanovo otkrivenog američkog fotografa Mikea Meyersa “Disfarmera” (1884-1959), što ju je upriličio Centar za umjetnost Wexner iz Columbusa (glavnog grada savezne države Ohio), naručivši pritom od Frisella glazbu kao glavni dodatak postavu.

S tim u vezi, lako bi se moglo pomisliti kako je čitava priča ovog projekta jasna čim se malo prelista biografija ovog pomalo ekscentričnog umjetnika, u kojoj se među ostalim dade saznati kako nikad nije želio biti farmer, ali i da je rođen u Heber Springsu, u Arkansasu, gdje je imao i svoj studio. Disfarmerov život odvijao se, dakle, u centru centra američkog Srednjeg Zapada, gdje je najproduktivnije godine proveo baš u onom dobu što će presudno oblikovati današnju nostalgičnu, suviše romantiziranu percepciju te regije: godinama Velike depresije i njezina prvog povlačenja. U tom smislu Frisellova glazba za praćenje slika s izložbe presudno je i potpuno omeđena trokutom country – hillbilly – bluegrass, što je logično koliko i razumljivo.

Čini se vjerojatnim da je upravo ideja ‘soundtracka za fotografsku izložbu‘ pridonijela određenoj sličnosti ovog albuma s prethodnikom. I “Disfarmer” i “History, Mistery“, naime, odlikuju se izrazito fragmentarnim pristupom, u kojem su guste, mnogobrojne facete potpuno podređene stvaranju pogolemog zvučnog tkanja, pri čemu se Frisell ne libi snimiti oveći broj interesantnih motiva i tema tek u kratkoj ekspoziciji, bez ikakve razrade i nadgradnje, samo ako je to u svrhu ostvarenja ultimativnog zadatka – do kraja zaokružene, iznimne atmosferičnosti.

No, ondje gdje je “History, Mistery” u minimalizmu svojih apstraktnijih, gotovo third-stream ideja bio čak ponešto hermetičan, “Disfarmer” je bitno bliži i pristupačniji slušatelju, ne samo stoga što se određene teme (“Disfarmer” i “I’m Not A Farmer“) u svojim natruhama svako toliko pojave u naoko neprekinutom tijeku iznimno raznolikih ideja, čime se vrlo brzo stvara osjećaj stanovite familijarnosti, već prije svega zbog činjenice da Frisellov “vječni kvartet za country potrebe” (s Gregom Leiszom, Jenny Scheinman i Viktorom Kraussom) crno-bijele fotografije prati duboko emotivnim, blago nostalgičnim instrumentalima koji se u svojoj lakoći, nenametljivosti i blagosti mogu čak doimati kao idealna pratnja zimskoj noći uz vatru u kaminu i konjak.

To, međutim, ne treba zavarati, jer je posrijedi fascinantno suptilna, bogata i raznolika glazba; glazbenu ostavštinu američkih rednecka Frisell tretira izvanredno spontano, bez suvišnog intelektualiziranja, nikad se u svojim improvizacijama ne odmičući suviše od izvornog duha glazbe kojom se bavi, čak i kad blago otkliže prema disonancama (izvrstan diptih “Lost, Night” i “Lost Again, Dark“).

Ako imamo na umu da njegova posvećenost folkloru američkih bijelaca traje već godinama, o čemu je značajne tragove ostavio na nekim od svojih najboljih albuma, poput fascinantnog “This Land” (1994), zaključak može biti samo jedan. “Disfarmer” je istinski odlično ostvarenje, slušljivo koliko i profinjeno i kreativno, što danas predstavlja istinsku rijetkost, ne samo u improviziranoj glazbi. I nema više dvojbe – Frisell je uistinu u samoj žiži fantastičnog kreativnog naboja i ne pokazuje nikakve znakove zamora. Je li to ujedno i njegov vrhunac, tek nam valja otkriti.

Postava: Bill Frisell (gitare, glazbene kutije); Greg Leisz (steel gitara, mandolina); Jenny Scheinman (violina); Viktor Krauss (bas)