Misija solo album prije tridesete uspjela

Velibor Nikolić bio je frontmen Jewy Sabataya, a sada je član Briganda. Sam si je zadao da izda solo album prije svog 30. rođendana i uspio je u tome.

Za razliku od spomenutih bendova koji teže metalskom zvuku, Velibor je za svoj solo prvijenac uzeo akustičnu gitaru u ruke i pokušao isposlovati niz psihodeličnih folk komada. Sve je napravio potpuno sam, u okruženju vlastita četiri zida, uz tek neznatnu pomoć prijatelja na pojedinim pjesmama.

Ipak, ovo nije klasičan folk album jer Velibor sigurno korača i drugim žanrovskim opredjeljenjima što dodatno intrigira igru melodija na albumu. Tako često možemo upasti u vrlo atmosferične dionice, razna poigravanja s udaračkim instrumentima, ponegdje ga nosi dark-wave, a jasno se vidi da pripada alternativno-metalskom nivou iako ovdje tog nema u prvom planu.U 11 skladbi na gotovo 50-ak minuta najveći utjecaj mogao bi se pronaći u Kurtu Vileu koji na sličan, ali i mnogo upečatljiviji način korača istim terenom. Velibor je dobar, ima ideja, ali nekako mi se čini da nisu iskanalizirane do kraja, kao da je sve moglo biti malo dojmljivije da se dodatno poradilo na njima.

Kao primjer za takvu situaciju mogu uzeti “Miris katrana u proleće” koja mi se čini nekako prejednostavna, kao da je postavljena na album tek toliko da se popuni koncept albuma. Neprestano ponavljanje naslovnog stiha u refrenu daje pjesmi dodatnu iritantnost koja se teško može probaviti. Da je pjesma samo nešto stišanija, mogli bismo je bezbrižno zamijeniti s nekom pjesmom našeg Pavela.

Iznenađenje albuma je svakako “Horizontala” koja je totalno netipična za ostatak materijala jer je vrlo bučna i bazira se na materijalima kakve Velibor inače sklada. U pjesmi nema folka, već je sve alternativno-stonerski s raznim muzičkim i vokalnim bravurama. Njoj možemo nadodati i uvodnu “Vedrfolnir” koja odskače zbog svog vrlo ambijentalnog zvuka.

Ostatak albuma sigurno balansira psihodeličnim folk brojevima koji imaju jednostavne, a opet podosta zanimljive tekstove uz koje slušatelju lako može biti jasna poruka pjevača.

U zadnjih godinu dana preslušao sam nekoliko albuma ljudi iz regije koji su privremeno ‘pobjegli’ iz svojih matičnih bendova da zadovolje vlatiti ego. Mogu reći da su uspješno to napravili. U prvom redu imamo primjer Wooden Ambulancea koji je napravio odličan posao na “Intersectionu“, dok “Čovek peva posle rata” nešto kaska za njim, ali je i dalje to vrlo dobar album.

Na kraju možemo biti zadovoljni što je Velibor bio na misiji solo albuma prije 30. rođendana, te da ga nije složio zbrda-zdola, već da je “Čovek peva posle rata” kompaktan album u kojem se može uživati.