Mirina milina

Dobri instrumentalisti sviraju bolje od drugih. Najbolji instrumentalisti sviraju dublje od drugih. Najbolji primjer za to novi je album Miroslava Tadića nazvan “Mirina”.

U ranijim recenzijama Tadićevih kolaboracija s Radom Šerbedžijom, kolega Nikola Burčul primijetio je mudrost u sviranju Miroslava Tadića, a ta značajka najupečatljivija je i na albumu “Mirina” na kojem je obradio standarde iz kajdanki s prostora nekadašnje Jugoslavije s naglaskom na Dalmaciju, odnosno, da budemo precizniji, s naglaskom na Arsena Dedića, autora pet skladbi od 12 ovdje prezentiranih. Tu su još i pjesme Zdenka Runjića (vječni “Picaferaj”), Petra Graše (“Vrime božje”), te ponešto tradicionala, uključujući makedonsku “Sanok sedam Treno”, kao i obradu novovalnog standarda “Ona se budi”. U živahnoj naslovnoj temi sam Tadić potpisuje se kao autor. Što god svirao, Tadić je pogodio i prkosi uvriježenim kriterijima kvalitete, jer ljestvicu podiže vrtoglavo visoko. Dedićeva “Dida moj” je, ružno je to reći za ionako sjajnu pjesmu, još poboljšana.

Glavna osobina Tadićevog sviranja je što se njegova vještina i tehnika ne primjećuju, nego prvo upada u uši razumijevanje onog što svira (jeste li čuli, Šulić i Hauser?) i maksimalno podređivanje komponiranim notama da bi, paradoksalno, upravo na taj način udario svoj interpretatorski žig, jer ostavlja dojam da kompoziciju razumije bolje nego onaj tko ju je najviše proslavio.

Kod interpretacija dalmatinskih kompozicija Tadić vjerno dočarava njihov melankolični stoicizam, a na zaključnoj pjesmi “Ona se budi” Tadić je učinio odmak, tako da je pjesma legendarnog Šarla akrobate prebačena u kontekst nevinog tinejdžerskog odrastanja, te ostavlja dojam tek započetog pupanja hormona. Original koji pršti senzualnim porukama ovdje je potpuno izokrenut, a umjetnički dojam je kao trovremenski taft – postojan.

Tadićeva “Mirina” sjajan je album, pun inspiriranih trenutaka, koji bez pretjerivanja može poslužiti kao audio udžbenik sviranja gitare.