Metalni kemijski element – rockabilly

Nema tog lika koji prije svog ‘labuđeg pjeva’ nije svirao u okvirno 14 lokalnih bendova i izmijenjao podžanrove sukladno vremenima koja jurcaju pored nas.

Nema tog lika koji nije 400 puta popizdio brojeći kune u svojoj
prostoriji, ali i 401. put sve prebolio kad vidi da na njegovu muziku
skače (osim frendova) i deset likova koje nikad nije vidio. I tako, mic
po mic, iztitraju se ukusi i stilovi i snimiš ludoriju koju će napokon
čuti i netko osim zaigranog strica i dva bratića. Upravo to nedavno je
postigao Kevlar Bikini!Za sve metalce kojima nije na duši samo srdžba, gnjevna faca i ne mrze svijet i život svoj, snimili su eksplozivni “Explodisiac“. Pola sata rock’n’roll zabave kroz koju su provukli metal, punk, rock i blues – dakle sve što im je radilo društvo u underground karijerama do sada. Je li to službeni naziv – ne znam, ali negdje su blebnuli – ‘rockabilly-core’.Zagrebačka ekipa nije puno toga prepustila slučaju, pa su u svoj materijal vjerovali dovoljno da ga na miksanje i masteriranje pošalju u hladnu Švedsku – Skogsbergu i Henricssonu (za reference, a bome ih imaju, obratite se Googleu). U toj kombinaciji, četvorka je dobila bombastičan, megaprljav, prokleto zabavan i pijano razuzdan album.

Prvo, zamislite da je Elvis živ, a onda ga smjestite u neki heavy groove metal bend s određenom dozom neozbiljnosti i domaće rakije. Kako drugačije opisati “Devil’s Jukebox“? Super riffovi zaprljani čagicom i porukom da si “ližemo rane dok vražji jukebox roka vašu pjesmu“. A čisto da se malo nazire i pozadine ekipe – da je ovo mnogo, mnogo mračniji bend, bas dionicu bismo uspoređivali s Toolom. Ipak, atmosfera je – miljama daleko.

Kad čovjek čuje “Yikes Mama” sjeti se Chaseya Chaosa i njegovog Amena koji bi mogao ovako zvučati da je malo normalniji (ali samo malo) i mnogo pozitivniji (ali jako mnogo), a onda postaje jasno da bi možda najbliže bili System of a Down, jedni od rijetkih koji su uspjeli povezati metal s nečim ovako plesnim. Posebno “Rats and Copycats” koju krase riječi “The kinda bad that is almost good… I say bad, and not in a Micheal Jackson’s funky kinda way“, walking bas i dupla bas pedala.

“Supersized Buttcake” napokon je hračnula na onu odvratnu izreku “živi kao da ti je svaki dan posljednji” (barem sam ju ja tako sebi odlučio protumačiti), a “Jab” je odaslala ultimativnu poruku ovog benda “Not for the money and not for the show“, iako mislim da je show ovdje zagarantiran (novac vam ionako obećati mogu samo banke).

Najveći adut albuma i live nastupa mogla bi biti “Pretzelspine” s najluđim i najbržim ritmom u povijesti ovakvih pokušaja, s odličnim riffovima preko rockabilly blastbeatova (oh, Bože, postoji li to uopće?!). Da sve završe s dozom zezancije kojom ipak opisuju normalne pojave u današnjem svijetu i životu prosječnog Hrvata – “Kiss It Like It’s Skinny Liv Tyler” govori o tome kako si zamisliš neku dobru curu i kreneš lizati dupe svog direktora. Ne čudite se, svi znate o čemu se radi…

Kevlar Bikini valjda isto znaju, ali čini se da u svojoj muzici ipak ne ljube ničije dupe. Možda publika poljubi njihovo kad zapleše na žestoke taktove i shvati da je pijana dozlaboga. Živi bili pa vidjeli…