Metalcore s klavijaturama

Opet je izdavačka kuća uspjela napraviti jako dobar posao s ovim albumom. Reklame za skori izlazak viđao sam na svim internet stranicama posvećenima metalu i njegovim ograncima. Čovjek krvavih usta na coveru podsjetio me na beskompromisni album nekih bijesnih navijača koji sanjaju o rušenju ustava i premlačivanju svih prolaznika ili na unakaženo lice čovjeka kojem su buldozi odgrizli pola face.

Umjesto toga, dobili smo bijesnu brzu glazbu i pjevanje o tipičnim metalcore temama. Bolje reći – temi u jednini, jer se ovdje rijetko odlazi od te izlizane nesretne tragične ljubavi.

Prvi stih na albumu je. “I don’t give a fuuuuuck!” koji nam pokušava nametnuti sliku o dečkima koje ništa ne može izbaciti iz takta. Glazbeno su jedan od najboljih metalcore bendova danas, a posebna pohvala ide podivljalom bubnjaru Dereku Youngsma.

Producent Rob Caggiano (radio s Dry Kill Logic, Cradle of Filth i Anthrax) od njih je napravio odličnu modernu produkciju koja je objedinila Slayer brzinu, Fear Factory i Hatebreed pjevanje (uz Him wannabe dijelove na nekim refrenima), te povremene gotičke klavijaturom pofarbane dijelove u stilu Dimmu Borgir.

Dakle, početak albuma je i više nego dobar jer su pjesme “Love In Slow Motion“, “Confession” i prvoj “For Love And Failing” pokazale sve što se od Bleeding Through može čuti. Ali, zato je ostatak ostao samo kao popuna albuma uz povremene jako zanimljive izlete fotogenične (marketinški trik ili prijateljstvo?) klavijaturistice sa svojim dosta jednostavnim, mračnim i upečatljivim dijelovima koji ovom bendu definitivno daje dozu originalnosti. Ipak, na pjesmama “The Pain Killer” i “Return To Sender” zvuče jako isforsirano i glupo.

Gitaristi Scott Danough i Brian Leppke su naučili svoju lekciju iz švedskog metala i komercijalne strukture pjesama, pa pjesme na brzini i žestini ne gube gotovo nikada, osim na preodvratnoj “Line In The Sand” s kojem ni sami ne znaju što su htjeli. Riječ je o laganici koja se ovdje čini kao govno u puču (i još k tome govno neke ružne boje), jer njome ciljaju na još jednu grupicu ljudi koji bi ih mogli poslušati.

Drugog razloga da ovakav bend zazvuči kao Staind ili Creed s prehlađenim pjevačem i u goth okruženju, nema. Pogotovo jer ni pjevač nije neki virtuoz zbog čijih bi se glasovnih sposobnosti tako nešto trebalo napraviti. O nepotrebnom gitarističkom solu neću ni započinjati…

Na kraju se može reći da su biseri albuma “For Love And Failin“, “Kill To Believe” i najduža “Dearly Demented” (pjevanje u stilu Dez Fafare), zajedno s originalnim klavijaturicama (koje inače baš i ne volim kao instrument), a loše stvari su definitivno pjevačeva nemaštovitost da na silu smišljeni pjevni refren upakira u nešto zanimljivo i smisleno.

Svojoj sceni definitivno su dodali još jednog važnog člana, ali sveukupnom metalu ovo će biti samo još jedan album u nizu, iako je to vjerojatno nešto najbolje što su oni ikada napravili. Pjesme imaju i brzih i sporih dijelova, pjevanja ima i gnjevnog i plačljivog, ali ni time nisu uspjeli postići neću potrebnu zanimljivost ili albumu dati par točki uporišta, na što bi se normalni i prosječni metal slušatelj mogao primiti.