Metalcore bez jednog nezamjenjivog elementa

Svašta smo vidjeli i čuli što je pospajalo metal i hardcore. Od nintendo-core do običnog metalcorea, ali I Am Abomination su uspjeli snimiti osrednji album, ali zaslužiti jedan specifičan opis.

Metalcore bez imalo urlanja. Zamislite progresivne gitare u najžešćem žanru nedavnih metal inkarnacija i dodajte mu najnježniji pop-core vokal. Da! Recimo to tako – pop-core.

I Am Abomination opisuju kao jedne od zadnjih istinskih bendova koji svoju šansu traže svirajući gdje god stignu, a ne na audicijama nezasitnih izdavačkih kuća i lovaca na talente. Nije to loša priča za početak jednog benda ali “To Our Forefathers” nosi jako malo noviteta u sebi.

Odmah na “Since 1776” kreće tehničko prebiranje po žicama gitare, uobičajeni ritmovi i nježno pjevanje koje tamo negdje do “The Deciever” postaje užasno dosadno i ponavljajuće. Tu i tamo se pojavi neka digitalizirana klavijaturica, ali daje samo malo sympho dojma nedovoljnog da se pridruži nelošim riffovima.

Tek tada se događa još jedno iznenađenje za svakoga tko se borio s brojnim sličnim bendovima. Tek na “Rock N’ No Soul” ulijeće urlanje i, iako skroz tipično, toliko je falilo da sam na trenutak pomislio ‘Hm, dobar potez! Možda su svjesno proizveli odricanje od jednog tako tipičnog obilježja’. Nakon toga pjesma je proizvela dovoljno zainteresiranosti da završnim riffom postaje najbolja na albumu.

I to je više manje to. Ima bend dobrih trenutaka, svirka ne zaostaje ni za čime, pa čak se može svrstati i u ljepša iznenađenja što se tiče ovog benda. Vokal je taj koji ih čini pregrandiozno melodičnima, synth-orkestracija dodaje malo ljige, pa se na kraju ovo može svrstati uz Devil Wears Prada, It Dies Today ili Underoath, uz toliko spominjanu razliku kojoj jednostavno ne možete pobjeći.