Melodramatika koja nikome neće naštetiti

Poput mnogih skandinavskih bendova i Tiamat (Treblinka od 1987. do 1989.) je svoj glazbeni put započeo kao black metal bend, koketirao s death metalom, da bi od 1994. i albuma “Wildhoney” počeo eksperimentirati i kombinirati nekoliko glazbenih stilova.

Podloga svemu je vrlo mračna, totalno depresivna i pesimistična atmosfera, dakle dark-gothic metal, a ovisno o albumu našlo se tu heavya, thrasha, dooma, progresivnog rocka i metala, psihodelije, bluesa i još svačega.

Računamo li “Sumerian Cry” iz 1990., koji je u biti skup ponovno snimljenih pjesama Treblinke, a naravno da računamo, “The Scarred People” je Tiamatov deseti album, koji za “Amanethes” kasni točno četiri i pol godine. I u svojoj je koncepciji njegov logički nastavak, uz kombinaciju s onom “A Deeper Kind of Slumber” izdanja iz 1997. godine. Dakle, miks psihodeličnog i gothic rocka s influencama heavy i doom metala i jako teškom, dramatičnom, na momente kaotičnom i postapokaliptičnom atmosferom. Po formi pjesama bliži je “Amanethesu”, jer ih je velika većina laganijeg, sporog ritma, no problem bi mogao biti u tome što su na tom albumu djelovale mirnije, hipnotičnije, a ovdje dosta monotonije, neke čak i ‘ubijaju u pojam’.Zaštitni znak albuma su hladni, sirovi, tmurno-mračni Johanovi vokali, koji se u potpunosti poklapaju s atmosferom, opet je fascinantan gitarski rad, sa zgusnutim heavy-doom riffovima i osvježavajućim, često podužim solo dionicama. Tutnjava bas gitare osjeća se na svakom koraku, a sound doboša je prešuplji, i bez obzira je li ili nije tako namjerno isproduciran, s vremenom djeluje iritantno, samim tim jer ostatak bubnjarskog seta zvuči poprilično komotno. Klavijature imaju jako mračnu pozadinu, čak i u orkestralnim dijelovima, a korištenje elektronike, iako se s time nije pretjeralo, više je ubilo, nego podiglo ambijentalni ugođaj.

Melodramatična atmosfera uvod je u naslovnu pjesmu “The Scarred People“, jednu od bržih, melodičnijih, prog-heavy-gothic-doom s dosta utjecaja The Sisters Of Mercy, orkestralija i presiljenih electro-synth elemenata u kombinaciji s naracijom u nekakvom interludiju, te finalnih crkvenih zvona. Žešći riffični početak donosi još jedna melodičnija, srednjeritmična “Winter Dawn” s finim catchy arijama, “Radiant Star” je spora, psihodelično-melankolična pjesma s orkestralnom odjavom, koja bi se ponajbolje uklopila u prošli album.

Baš kao i “The Sun Also Rises“, kojoj treba dodati ambijentalni ugođaj i fantastičan gitarski solo rad, te gothic-country-bluesy naslov “Messinian Letter“. “LoveTerrorists” je najagresivnija pjesma s razbjesnjelim vokalima, dosta elektronike i srednjeg ritma, “Thunder & Lightning” nakon sporog elektroniziranog početka u nastavku donosi energičnije i brže, heavy-dark-gothic ritmove obilježene miksom riffa i slojevitih gitarskih solaža, “Tiznit” je ambijentalno-akustični instrumental, a još jedna ‘sporost’ dolazi u odjavnoj “The Red Of The Morning Sun“.

“The Scarred People” će, baš poput svih Tiamatovih albuma, sigurno izazvati mnogo različitih reakcija, mišljenja i prosudbi, što je i logično i očekivano. Nakon “Amanethes”, ovo bi više bilo ‘tapkanje u mjestu’, nego ‘korak unazad’, no da se radi o još jednom tipičnom, elegantnom Tiamatu, i da zadovoljstvo što je tome tako njegovim fanovima nitko i ništa ne može pokvariti ili oduzeti, u to uopće ne treba sumnjati.