Rise Against: Melodično zavijanje na mjesec, Trumpa i sva sranja ovog svijeta

Punk-rock borba s raznim vjetrenjačama koju bend Rise Against vodi od svog začetka opet zvuči dobro.

Ako je apokaliptični i pomalo pesimistični “Endgame” bio kraj igre za mene i Rise Against, album “Wolves” izmiješao je kockice i razbacao ih po stolu, vrativši me tako natrag u “Siren Song Of The Counter Culture” dane, a prašinu sam otpuhao i s “The Sufferer And The Witness” CD-a.

Melodični hardkoraši predvođeni Timom i dalje su ljuti i emotivni, a još više otkad je američki predsjednik postao Donald Trump koji je inspiracija za “How Many Walls” i “Welcome To The Breakdown”. Naslovna stvar “Wolves” jedna je od boljih i nabrijanijih, a Timova vokalna egzekucija pri kraju pjesme milina je za napaćene uši.

“House On Fire” me podsjeća na “The Approaching Curve” otprije desetak godina pa, iako ne dolazi ni bliziu tog emotivnog naboja, potvrdila je jačinu i multi primjenjivost njihovih tekstova. Simpatija, empatija, agresija i tuga kose se i isprepliću s politikom, društvom, prirodom i duhovnošću i zajedno postaju jedno.

Are you ready to explode
Like a tiger in a circus, Cracking whips are all I know
I’m searching for a sense of purpose? (“Wolves”)

Muzički su sve u svemu RA živnuli u odnosu na prethodnika. Minimalna, ali vrlo ugodna novina su ska/reggae ritmovi u “Bullshit”, dok me uvod u “Far From Perfect” podsjetio na najbolje dane The Offspringa i Bad Religiona. Prvi singl “Violence”, iako srednjeg tempa, ima zaraznu glavnu gitaru i super ritam u suradnji s bubnjevima.

Baš kao što su drage mi stvari “Fix Me” (obrada Black Flaga) ili “But Tonight We Dance” (b-strana) izostale s regularnih izdanja prošlih albuma, tako su ovdje dvije odlične stvari završile na nekom tamo deluxe izdanju – “Megaphone” i “Broadcast (Signal) Frequency” – što je prava šteta jer su baš one najžešće i zadovoljile bi odmetnute stare fanove. Osim toga, jedine zamjerke na album su oksimoronske prirode – predugo trajanje i premali broj pjesama.

Nakon producenata Billa Stevensona i Jasona Livermorea koji su im zadnjih godina snimali i miksali albume, bend je ovog puta snimao s Nickom Raskulineczom (Deftones, Mastodon, Korn) i produkcija zvuči vrlo dobro i ujednačeno, bez previše lickanja. Bubnjevi, solaže i bas dobiju svojih pet minuta, a Timovi impresivni vokalni rasponi zvuče sjajno.

Rise Against imaju taj “problem” što su postali preveliki i stvorili rascjep među starom i mladom bazom fanova. Mislim da i jedni i drugi trebaju zatvoriti oči i usta, a otvoriti uši i srca i tada neće biti važne izdavačke kuće ni Billboard ljestvice. Iako ovdje nema nove “Like The Angel” ili nečega što bi moglo parirati “Swing Life Away”, “Give It All” ili zamijeniti “Behind Closed Doors”, ni jedan fan nije prošao ‘lišo’.

Laura Jane Grace iz Against Me! 2010. je godine u pjesmi “I Was A Teenage Anarchist” u prošlom svršenom vremenu upitala Do you remember when you were young and you wanted to set the world on fire? i na to dodala The revolution was a lie. Nekih godinu poslije Mcilrath je u pjesmi “Architects” pitao isto pitanje na malo drukčiji način i dodao svoj odgovor – And don’t you remember when we were young, and we wanted to set the world on fire? ‘Cause I still am, and I still do – revolucija nije laž, koliko god je smekšala, i Timovo srce, skupa s našima, i dalje gori – premda je koju godinu starije.

(R)evolucija nije mrtva – s bendovima poput ovih ona živi u našim ušima i glavama.