Melankolija koja kida dušu na komadiće

    1899

    Tiamat

    Amanethes

    Datum izdanja: 02.05.2008.

    Izdavač: Nuclear Blast / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Temple of the Crescent Moon
    2. Equinox of the Gods
    3. Until the Hellhounds Sleep Again
    4. Will They Come?
    5. Lucienne
    6. Summertime is Gone
    7. Katarraktis Apo Aima
    8. Raining Dead Angels
    9. Misantropolis
    10. Amanitis
    11. Meliae
    12. Via Dolorosa
    13. Circles
    14. Amanes

    Dugo se, dugo, gotovo punih pet godina čekalo na novi album ovog sjajnog, pa možemo slobodno reći unikatnog benda, jednog od rijetkih koji redovito snima bez ikakvih ograničenja i opterećenja. I to djela koja nisu ničime i nikako limitirana i za nijedno od njih osam, do ovoga, ne može se reći da sliči nekom ranijem ili kasnijem. Ili barem ne u prevelikim koncentracijama.

    Ustvari, možda bismo malo mogli “Judas Christ” (2002.) i “Prey” (2003.), koji su, po meni, nekako prebrzo ‘sklepani’, pa je ovaj drugi gotovo pa ispao kao spoj noviteta i ‘otpadaka’ s prvoimenovanog, međusobno povezati, s najjasnijom ‘dominacijom’ gothic elemenata i najkomercijalnijeg potencijala (npr., pjesma “Vote for Love”).

    A skoro pet godina ‘potrošenih’ između dvaju albuma obilježila su najviše promjena izdavačke kuće, te Johanovo preseljenje. Ali zato nema promjena kod Tiamatove kreativnosti, na koju je, i to pozitivno, utjecala Johanova selidba, i to iz rodne Švedske u Grčku, koja mu je svojim kulturološkim-povijesnim vrednotama pružila novu, osvježenu inspirativnu podlogu za ovaj materijal.

    Pa nam je tako opet stigao fantastičan album, pomalo na tragu, a opet drukčiji od dosadašnjih, po mojem sudu jedan od najozbiljnijih kandidata za metal ostvarenje godine.

    Muziku podržava

    Amanethes” (grčka riječ, koja bi se mogla protumačiti kao spora, istočnjački orijentirana pjesma, u kojoj se često koristi dio ‘Aman’, ako sam to uspio dobro shvatio) je nevjerojatno snažno, prodorno, glasno, ali užasno psihodelično, melodramatično djelo u kojem od čak 14 maksimalno darkerski ‘raspoloženih’ naslova nema niti jednog jedinog prosječnog, a kamoli slabog ili lošeg.

    Upečatljivih i dopadljivih po svim segmentima. Johan pjeva fenomenalno, uvjerljivo, samouvjereno, supersnažno bilo da se radi o najčešćim dubokim darkerskim, baritonskim dijelovima, growlu, screamingu ili harschu. A opet, ima i svojih nježnijih, osjećajnijih i tugaljivijih trenutaka, kakvi su uostalom i tekstovi a i kompletno muzičko ‘okruženje’.

    Produkcija koju je radio opet je priča za sebe. I ona je nevjerojatno direktna, maksimalno iskristalizirana i ni na koji način ne narušava sveukupni mračan sklad, a čak bih rekao da je dosta ‘hevijanizirana’, čime je donešena dodatna rezolutnost i rezantnost kompletnom soundu.

    Nadalje, gitare su nevjerojatne snažne, kakve sam stvarno rijetko puta čuo u ovako mračnim albumima. S riffovima koji naprosto ‘režu’ zrak, totalno rasturaju svojom razornom, devastacijskom moći, te solažama s puno melodija, ali i ogromnom količinom oštrine, kao i miline.

    I sve to vrijedi jednako radi li se o izvedbama s čišćim, višim, ili pak nešto manje zastupljenim, ali dosta utjecajnim niže podešenim, distorziranijim dijelovima. Snaga i jednakost bubnjeva s ostalim instrumentalnim elementima održava se u kontinuitetu, a ponegdje čak i prelazi u dominaciju.

    A atmosfera, e ona pak je priča za sebe. Toliko je mračna, tmurna, deeperska, depresivna, apokaliptična, da često puta gotovo da i fizički zaboli. Apsolutni zgoditak za svakog koji voli takav atmosferski nivo, ovdje u nekoliko navrata ozbiljno produbljen istočnjačko-grčkom ‘podlogom’, u kojoj klavijature imaju možda manje zamjetnu, ali itekako bitnu ulogu.

    Posebno je zanimljivo, a mislim i poučno, istaknuti da bi se, obzirom da album ima najviše sporijih, laganijim i srednjeritmičnih pjesama, čovjek jako prevario pomisleći eventualno da se radi o mirnim, opuštajućim i lagodnim tonovima.

    Baš naprotiv, ta sporost u sebi sadrži toliko energije, pa slobodno možemo reći i agresije i ‘rušilačke’ moći, da se, recimo, romantičari, nekako mislim, u njoj ne bi baš snašli. Istina, ima u generalnom presjeku puno melodije i catchy ‘podloga’, koja je i najzaslužnija što je gotovo od svake pjesme napravljen potencijalan, a od dobrog dijela i siguran hit.

    No i ona je podlegla gotovo nevjerojatno ubitačnoj sveukupnoj snazi, koja izbija iz svakog djelića albuma. Dakle, od “Amanethesa” ne treba očekivati Tiamat s bilo kojeg prethodnog albuma, mada, ne može se poreći da nema nekih elemenata, kako onih s ranijih, tako i s kasnijih djela.

    Jednostavno, ovo je osvježeniji, prosvjetleniji Tiamat, s novootvorenom stranicom knjige, ali sa prethodno obrisanom prašinom s prethodn(e)ih. Genijalna niska pjesama započinje s “The Temple of the Crescent Moon“, jednom od kaotičnijih, pogotovo u početnim sekundama, žešćih, višeritmičkih, s izmjenama gothica deatha i dooma, izvanrednim solom i kratkom pianističkom međuigrom.

    Osim u toj, najviše elemenata ranijih albuma, ima u “Equinox of the Gods“, s moćnim gitarističko-bubnjarskim (blastbeat) duelima, growlanjem, ali i akustičnim ‘smirivanjem’ te zamjetnim utjecajem grčkog melosa.

    Praktički već od treće, dosta spore pjesme “Until the Hellhounds Sleep Again“, s moćnim, dubokim gothic pjevanjem, piano-gudačkom sponom, melodično/pjevnim refrenima, orkestralnim aranžmanima i synthevima, započinje laganiji dio albuma, koji je u većinskom obimu nazočan u preostalih 11 pjesama.

    Od takvih pjesama svakako treba izdvojiti “Katarraktis Apo Aima” (‘krvavi slap’ – u prijevodu s grčkog – op.a.), još jedna s utjecajem grčkog folka, zatim “Misantropolis”, strašno melodična, a opet tugaljiva pjesma s miksom dubokih i clean vokala, piana, bubnja i puno akustike na kraju.

    Najklasičnija heavy dark balada, ujedno i moj favorit, je “Circles“, s prekrasnom, blagom solažom, puno akustika, female pjevanja i orkestralnih aranžmana. Sjajan je, opet jako tužan, akustično-orkestralni instrumental “Amanitis“, a jedna od grubljih pjesama s druge polovice albuma je “Raining Dead Angels“, koju otvaraju brzi i moćni riffovi, sadrži growl-scream pjevačke death-doom-black kombinacije, heavy solaže, blastebeatskog ubrzavanja ritma, te zamjetnom količinom female izražavanja na svojem kraju.

    Toliko s individualne strane, a sveukupno gledano, da li je “Amanethes” atmosferic dark rock metal, kako je najčešće etiketiran ovaj album, najmanje je bitno i ne treba se time zamarati. Ono što je najviše je to da Johan Edlund (prvenstveno) i ekipa i dalje imaju što za reći, te da su ponovno dokazali svoju nepredvidljivost i neiscrpnu unutarnju snagu.

    Koja je u cjelosti prenešena na materijal koji je, usprkos, opet ponavljan, nespornoj melankoliji i psihodeliji, toliko prirodan i ‘običan’, nepredvidkjiv, a opet očekivan, da zaista impresionira.

    Premda ću ovime zasigurno dirnuti u neke od ‘svetinja’ kao što su “The Astral Sleep” (1991.), “Clouds” (1992.) ili “Wildhoney” (1994.), i time sigurno razljutiti mnoge obožavatelje Tiamata, ja ću ipak reći kako “Amanethes” spada među njih.

    U red najboljih Tiamatovih albuma. Naravno, ta je procjena subjektivna, a je li točna ili promašena, neki već jesu, a neki još imaju priliku provjeriti suditi joj.

    Muziku podržava