Tiamat
Amanethes
Datum izdanja: 02.05.2008.
Izdavač: Nuclear Blast / Trolik
Žanr: Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Dugo se, dugo, gotovo punih pet godina čekalo na novi album ovog sjajnog, pa možemo slobodno reći unikatnog benda, jednog od rijetkih koji redovito snima bez ikakvih ograničenja i opterećenja. I to djela koja nisu ničime i nikako limitirana i za nijedno od njih osam, do ovoga, ne može se reći da sliči nekom ranijem ili kasnijem. Ili barem ne u prevelikim koncentracijama.
Ustvari, možda bismo malo mogli “Judas Christ” (2002.) i “Prey” (2003.), koji su, po meni, nekako prebrzo ‘sklepani’, pa je ovaj drugi gotovo pa ispao kao spoj noviteta i ‘otpadaka’ s prvoimenovanog, međusobno povezati, s najjasnijom ‘dominacijom’ gothic elemenata i najkomercijalnijeg potencijala (npr., pjesma “Vote for Love”).
A skoro pet godina ‘potrošenih’ između dvaju albuma obilježila su najviše promjena izdavačke kuće, te Johanovo preseljenje. Ali zato nema promjena kod Tiamatove kreativnosti, na koju je, i to pozitivno, utjecala Johanova selidba, i to iz rodne Švedske u Grčku, koja mu je svojim kulturološkim-povijesnim vrednotama pružila novu, osvježenu inspirativnu podlogu za ovaj materijal.
Pa nam je tako opet stigao fantastičan album, pomalo na tragu, a opet drukčiji od dosadašnjih, po mojem sudu jedan od najozbiljnijih kandidata za metal ostvarenje godine.
“Amanethes” (grčka riječ, koja bi se mogla protumačiti kao spora, istočnjački orijentirana pjesma, u kojoj se često koristi dio ‘Aman’, ako sam to uspio dobro shvatio) je nevjerojatno snažno, prodorno, glasno, ali užasno psihodelično, melodramatično djelo u kojem od čak 14 maksimalno darkerski ‘raspoloženih’ naslova nema niti jednog jedinog prosječnog, a kamoli slabog ili lošeg.
Upečatljivih i dopadljivih po svim segmentima. Johan pjeva fenomenalno, uvjerljivo, samouvjereno, supersnažno bilo da se radi o najčešćim dubokim darkerskim, baritonskim dijelovima, growlu, screamingu ili harschu. A opet, ima i svojih nježnijih, osjećajnijih i tugaljivijih trenutaka, kakvi su uostalom i tekstovi a i kompletno muzičko ‘okruženje’.
Produkcija koju je radio opet je priča za sebe. I ona je nevjerojatno direktna, maksimalno iskristalizirana i ni na koji način ne narušava sveukupni mračan sklad, a čak bih rekao da je dosta ‘hevijanizirana’, čime je donešena dodatna rezolutnost i rezantnost kompletnom soundu.
Nadalje, gitare su nevjerojatne snažne, kakve sam stvarno rijetko puta čuo u ovako mračnim albumima. S riffovima koji naprosto ‘režu’ zrak, totalno rasturaju svojom razornom, devastacijskom moći, te solažama s puno melodija, ali i ogromnom količinom oštrine, kao i miline.
I sve to vrijedi jednako radi li se o izvedbama s čišćim, višim, ili pak nešto manje zastupljenim, ali dosta utjecajnim niže podešenim, distorziranijim dijelovima. Snaga i jednakost bubnjeva s ostalim instrumentalnim elementima održava se u kontinuitetu, a ponegdje čak i prelazi u dominaciju.
A atmosfera, e ona pak je priča za sebe. Toliko je mračna, tmurna, deeperska, depresivna, apokaliptična, da često puta gotovo da i fizički zaboli. Apsolutni zgoditak za svakog koji voli takav atmosferski nivo, ovdje u nekoliko navrata ozbiljno produbljen istočnjačko-grčkom ‘podlogom’, u kojoj klavijature imaju možda manje zamjetnu, ali itekako bitnu ulogu.
Posebno je zanimljivo, a mislim i poučno, istaknuti da bi se, obzirom da album ima najviše sporijih, laganijim i srednjeritmičnih pjesama, čovjek jako prevario pomisleći eventualno da se radi o mirnim, opuštajućim i lagodnim tonovima.
Baš naprotiv, ta sporost u sebi sadrži toliko energije, pa slobodno možemo reći i agresije i ‘rušilačke’ moći, da se, recimo, romantičari, nekako mislim, u njoj ne bi baš snašli. Istina, ima u generalnom presjeku puno melodije i catchy ‘podloga’, koja je i najzaslužnija što je gotovo od svake pjesme napravljen potencijalan, a od dobrog dijela i siguran hit.
No i ona je podlegla gotovo nevjerojatno ubitačnoj sveukupnoj snazi, koja izbija iz svakog djelića albuma. Dakle, od “Amanethesa” ne treba očekivati Tiamat s bilo kojeg prethodnog albuma, mada, ne može se poreći da nema nekih elemenata, kako onih s ranijih, tako i s kasnijih djela.
Jednostavno, ovo je osvježeniji, prosvjetleniji Tiamat, s novootvorenom stranicom knjige, ali sa prethodno obrisanom prašinom s prethodn(e)ih. Genijalna niska pjesama započinje s “The Temple of the Crescent Moon“, jednom od kaotičnijih, pogotovo u početnim sekundama, žešćih, višeritmičkih, s izmjenama gothica deatha i dooma, izvanrednim solom i kratkom pianističkom međuigrom.
Osim u toj, najviše elemenata ranijih albuma, ima u “Equinox of the Gods“, s moćnim gitarističko-bubnjarskim (blastbeat) duelima, growlanjem, ali i akustičnim ‘smirivanjem’ te zamjetnim utjecajem grčkog melosa.
Praktički već od treće, dosta spore pjesme “Until the Hellhounds Sleep Again“, s moćnim, dubokim gothic pjevanjem, piano-gudačkom sponom, melodično/pjevnim refrenima, orkestralnim aranžmanima i synthevima, započinje laganiji dio albuma, koji je u većinskom obimu nazočan u preostalih 11 pjesama.
Od takvih pjesama svakako treba izdvojiti “Katarraktis Apo Aima” (‘krvavi slap’ – u prijevodu s grčkog – op.a.), još jedna s utjecajem grčkog folka, zatim “Misantropolis”, strašno melodična, a opet tugaljiva pjesma s miksom dubokih i clean vokala, piana, bubnja i puno akustike na kraju.
Najklasičnija heavy dark balada, ujedno i moj favorit, je “Circles“, s prekrasnom, blagom solažom, puno akustika, female pjevanja i orkestralnih aranžmana. Sjajan je, opet jako tužan, akustično-orkestralni instrumental “Amanitis“, a jedna od grubljih pjesama s druge polovice albuma je “Raining Dead Angels“, koju otvaraju brzi i moćni riffovi, sadrži growl-scream pjevačke death-doom-black kombinacije, heavy solaže, blastebeatskog ubrzavanja ritma, te zamjetnom količinom female izražavanja na svojem kraju.
Toliko s individualne strane, a sveukupno gledano, da li je “Amanethes” atmosferic dark rock metal, kako je najčešće etiketiran ovaj album, najmanje je bitno i ne treba se time zamarati. Ono što je najviše je to da Johan Edlund (prvenstveno) i ekipa i dalje imaju što za reći, te da su ponovno dokazali svoju nepredvidljivost i neiscrpnu unutarnju snagu.
Koja je u cjelosti prenešena na materijal koji je, usprkos, opet ponavljan, nespornoj melankoliji i psihodeliji, toliko prirodan i ‘običan’, nepredvidkjiv, a opet očekivan, da zaista impresionira.
Premda ću ovime zasigurno dirnuti u neke od ‘svetinja’ kao što su “The Astral Sleep” (1991.), “Clouds” (1992.) ili “Wildhoney” (1994.), i time sigurno razljutiti mnoge obožavatelje Tiamata, ja ću ipak reći kako “Amanethes” spada među njih.
U red najboljih Tiamatovih albuma. Naravno, ta je procjena subjektivna, a je li točna ili promašena, neki već jesu, a neki još imaju priliku provjeriti suditi joj.