Maynard ima i vaginu (očito)

    2611

    Puscifer

    V is for Vagina

    Datum izdanja: 12.11.2007.

    Izdavač: Sony BMG / Menart

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Queen B
    2. DoZo
    3. Vagina Mine
    4. Momma Sed
    5. Drunk With Power
    6. The Undertaker
    7. Trekka
    8. Indigo Children
    9. Sour Grapes
    10. Rev 22:20

    Pussy i Lucifer podijelili su svoje uloge u nastanku bedaste riječi Puscifer, a iza tog naziva krije se lik jednog od najboljih pjevača današnjice – James Maynard Keenan. Naravno da ga svi znamo iz Toola i A Perfect Circle, ali ovog puta, nakon što se okušao i kao proizvođač vina, odlučio je napraviti i nešto sam.

    Nekakav solo projekt koji će ga u potpunosti odvuči dalje od onoga na što smo od njega navikli.

    Posudio je ekipu iz Primusa, RATM i Nine Inch Nails, i složio albumčić s kojim će razočarani biti apsolutno svi koji su očekivali ‘nešto u stilu Tool’. Nema to zbilja veze niti sa strašću koju nam je Tool ponudio kroz svoje 10-minutne epove, niti s jednostavnim opuštenijim zvucima A Perfect Circle. Puscifer je industrijalno, trip-hop, duboko digitalno čudovište s klavijaturama, sirovim bubnjevima i elektronskim ubacima.

    A što je s njegovim nadaleko poznatim vokalom? Ne može se reći: ‘Nema ga’, ali nakon pjesama u kojima je od vrištanja i deranja stizao do najnježnijih tonova, on je ovdje svoje pjevanje definitivno gurnuo u drugi plan.

    Muziku podržava

    I ne samo da ga je stišao, već se orijentirao na duboko mumljanje prekriveno efektima, tako da bi se u njegovim glazbenim igrarijama neinformirani čovjek sigurno izgubio, i ne bi mu na kraj pameti bilo da je to ‘onaj lik – Maynard’.

    Ja sam njegove tipične dionice sramežljivo primijetio tek na zadnjoj spooky pjesmi “Rev 22:20“. Ovo ostalo miljama je daleko od toga koliko je i dana u naslovu zadnjeg albuma Toola.

    No, da se razumijemo – Maynard je uvrnuti lik koji je ovaj album napravio za svoj gušt i u djelo sproveo ono što se zove umjetnošću – snimio je ono što mu je bilo na duši. Tu se pokazao njegov čudni smisao za humor i, budući da od ovoga nisam apsolutno ništa očekivao, album je dobar.

    Stvar “Vagina Mine” ima genijalne duboke zvukove, atmosferom malo vuče na matični bend, a “Dozo” je vođena klavijaturama te plovnim bubnjevima i skroz dobra, ali zbilja fali malo više njegove vokalne virtuoznosti. Jer raspon tonova je zbilja mizeran i sve se svodi na jako duboke i mračne polurecitacije kakve smo znali čuti kod Marilyna Mansona.

    No, kako je album odmicao, muzika se nekako zavlači pod kožu, pa se i njegov glas čini sve manje važnim. Klavir, akustične gitare i industrijalni bubnjevi tu i tamo proizvedu nekakvu melodiju, a ostalo je puno bliže Nine Inch Nailsima.

    Sour Grapes” je nekakava bajkovita recitacija nekakvog zlog čarobnjaka, a acid-jazz-funk zvuk mi se jako svidio na “Indigo Children“.

    Ovaj album je pomalo neozbiljan pokušaj da vam Maynard podvali još svojih uradaka. Neozbiljan kažem, jer staviti ovakav naziv albumu (neki veliki shopovi po americi su ga odbili staviti na svoje police) i izdati ga s ovako glupim omotom (crteži sa sarkastičnim i perverznim uputama za ponašanje u avionu u slučaju nesretnog slučaja) definitivno pokazuje koliko mu je stalo.

    Ove pjesme, koliko god su čudne, na neki način i totalno nepotrebne, uopće nisu loše. Ali svaki pokušaj da se povuče paralela s njegovim ostalim bendovima zbilja uništava svaku uživanciju slušanja ovih atmosferičnih zvukova.

    Možda je najbolje reći da je promjena Tool – Puscifer nešto slično promjeni Faith No More – Peeping Tom (uz međufaze, naravno) koju je napravio drugi genijalac – Mike Patton.

    Nekoliko zbilja dobrih pjesama za slušanje u pozadini – uloga u kakvoj nismo navikli slušati tog hladnog, ćelavog čovjeka.

    Muziku podržava