Maxiću čuvaru mili, svojom snagom me zakrili

    1185

    Soulfly

    Archangel

    Datum izdanja: 14.08.2015.

    Izdavač: Nuclear Blast Records

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. We Sold Our Souls for Metal
    2. Archangel
    3. Sodomites
    4. Ishtar Rising
    5. Live Life Hard!
    6. Shamash
    7. Bethlehem’s Blood
    8. Titans
    9. Deceiver
    10. Mother of Dragons

    Another day, another strike!” urla Max na “Seek’n’Strike” koja je njegovu karijeru zaskočila još tamo davne 2002., a tu njegovu predanost metalu i stalnom pozicioniranju među recenzentskim stupcima mogli bismo počastiti s ‘Another day, another album’.

    Kratki uvod dovoljno je složiti od albuma “Savages” iz 2013. (točnije, prije 22 mjeseca), njegove nedavne autobiografije i činjenice da je između nagurao treći Cavalera Conspiracy i Killer Be Killed. Nije loše, reklo bi se, zar ne?!Nakon 10. albuma njegove post-Sepultura terapije, teško da se ima puno toga reći o novom groove riffu, o brzom thrash ritmu ili o njegovim vokalnim eskapadama. A pod ‘vokalnim’ se nikad nije radilo o njegovom nepogrešivom growlu (kojeg u živo teško može ponoviti), već o tekstovima koje je netko negdje odlično nazvao ‘Maxizmima’.Iako veli da se na ovom albumu poigrao s temama Starog zavjeta (što je jasno već iz naslova), ipak je odlučio svekoliko pučanstvo počastiti himnom metal fanova “We Sold Our Souls To Metal” i još jednom stisnuti pljusku meni i svima ostalima koji dosta često s upitnikom nad glavom (pa čak i sumnjičavo) gledamo na tu konstantnu i plodonosnu fascinaciju i vjernost metalu. I to od strane čovjeka koji je već milijun puta imao priliku (a vjerojatno i razloge) poslati sve u vražju mater i prestati svoju metal karavanu (čitaj: obitelj) svake godine voditi u zadimljene i zabačene kutke svijeta.

    Bubnjeve mu je još jednom snimio sin Zyon, Marc Rizzo vjerojatno će ostati jedini ne-Cavalera toliko mu vjeran, a basist Tony Campos snimio je album i pobjegao u Fear Factory. Na europskom dijelu turneje uskočio je drugi sin Igor (i to jebeno), a nedavno sam pročitao Maxovu nimalo emotivnu izjavu: “U Europi koristim sina Igora, ali u Americi ćemo probati s Mikeom iz Havoka. Tko zna, možda ostane i stalni član!” Dakle, u toj metalom oblikovanoj glavi, njegovi sinovi zbilja su samo zaposlenici u Cavalera Imperiju.

    Muziku podržava

    Mother of Dragons” je zatvorila taj 35-minutni album kao posveta majci svih majki – njegovoj Gloriji, pa je na njoj gostovao i preostali sin Ritchie. A pridružila im se i Anahid, pjevačica iranskog benda Master of Persia do koje je Max došao kroz priču njenog muža kojeg su mučili radi ljubavi prema metal muzici. Veli da je “Forbidden Fire” s Killer Be Killed upravo o njemu.

    Kad smo već kod gostiju, zatvorimo priču s Toddom Jonesom iz Nailsa i Mattom Youngom iz King Parrot koji su običnima “Sodomites” i “Live Life Hard” dali zanimljivosti i raznolikosti. Gledajući plejadu svih koje je zvao na albume, pada mi na pamet da bi Max Starosjedioc mirne duše mogao složiti album samo s gostima (kao prvi solo Slash). No, još nešto mi golica dušu slušajući “Shamash” ili “Titans“.

    Izuzev nekoliko američkih datuma (na kojima je najavio svirati cijeli album i onda nekoliko klasika), čini mi se da njegovi album kriju puno više dragulja od onoga što uspijeva fanovima pokazati na svojim stalnim turnejama. I “Dark Ages” i “Enslaved” sigurno kriju bolji riff ili deathersku brzinu od obveznih “Jumpdafucup” ili “Blood Fire War Hate”, a sigurno ih nikad nećemo čuti na koncertima. Sigurno!

    Pa čak i naslovna “Archangel” ima neki metalni post-rock dio, a “We Sold Our Souls To Metal” jedan zanimljiv skoro-prog kraj. I to je ono što me muči gledajući u što je pretvorio svoju karijeru i koliko vrata si je zatvorio konstantnom koncertnom aktivnošću. Set-liste su identične, za svaki album ima prostora za dvije pjesme i uz dodatak “Territory” i “Roots Bloody Roots” došli smo do zida koji nam onemogućuje da doživimo iznenađenje.

    Iznenađenje koje danas čujemo samo na albumima i koje mi uvijek postavlja pitanje “Ma je li moguće da Max – čovjek koji na koncertima drži gitaru kao ukras oko vrata i dirigira zboru u publici – piše ovakve dionice, ovakve rifove i ovakve pjesme?!

    Naravno, znaju ti albumi biti i naporni i naizgled dugotrajni, pa tako ni ovaj nije neki ‘game-changer’, ali mi je svejedno žao što ih tako često moramo okrznuti u životima i prihvatiti samo kao još jednu zaboravnu međustanicu dok putujemo prema “Eye For An Eye” ili “Prophecy”.

    Ali, eto: “Max, vidimo se dogodine, siguran sam!” A pored svega – nekako sam svaki put sretan radi toga.

    Muziku podržava
    Stisni