Max je zbilja simpatični ‘savage’

Rekao sam to prošli put, a reći ću opet – Maxa Cavaleru viđam diljem svoje tipkovnice češće nego vlastitu majku na nedjeljnom ručku.

Primiti se praćenja njegovog stvaralaštva ravno je radoholičarstvu kojim
i on sam pristupa vlastitom poslu! Ono što je pozitivno u cijeloj priči
je da u njegovom slučaju barem uvijek imamo konkretnog razloga za
pisanje.

Neki bendovi konstantno ‘teasaju’, izbacuju najave za buduću najavu, izbacuju spotove za pjesme stare nekoliko godina, spektakularno objavljuju da kreću pisati pjesme za novi album, pa objavljuju da sljedeći tjedan ulaze u studio, pa što im producent jede tijekom miskanja albuma… A Max? Ako o njemu pišete, pišete – konkretno! Pišete najavu za novi album, report s koncerta, intervju ili opis još jednog albuma. Ne znam jesam li dobro zbrojio, ali 4 Soulfly albuma, 2 Cavalera Conspiracy albuma, tri koncerta i otprilike 18 tisuća novih projekata… I eto nam mojeg petog, a Soulflyevog devetog albuma – “Savages“!

Nakon nekoliko desetljeća pušten iz Roadrunnerovih prostora, Soulfly je u novom domu predstavljen kao bend koji je spreman podsjetiti na vremena “Chaos A.D.”, a čak su se uspjeli i poigrati s matematikom i shvatiti da je Marc Rizzo vremenski nadmašio Maxovu Sepultura fazu. A ono što se najčešće spominje je to da je ovo sada obiteljski bend – Maxov sin oteo je palice dosadašnjim bubnjarima, a kažu i napisao album s tatom.

Da, Zyon također gazi bubnjeve (posebno na “Cannibal Holokaust“), Marc je i dalje Maxovo tajno oružje koje njegove masne riffove čini zanimljivijima i prolaznima, ali Soulfly će i sa “Savages” jednostavno nastaviti stazom utabanom žestokim prethodnikom “Enslaved“. Maxu više nikada neće trebati nu-metal vremena s albuma “Primitive” niti dokazivanje da je pravi metalac, jer je u tu šumu zašao još s davnim “Dark Ages” albumom.

Kad čujemo “Apsolutno nikakav orginalni iskorak” to zvuči pomalo zločesto, ali “Bloodshed” s poznatim urlicima “Fire! Downstroy!” ispada zanimljiva samo radi još jednog obiteljskog gostovanja – Igor mlađi na vokalu. I naravno – upitnik nad glavom tko će odraditi te dvije gitare na kraju pjesme kada krenu svirke uživo.

U uobičajena gostovanja ovdje će spadati death metal growl Jamiea Hanksa iz I Declare War na “Fallen“, te još jedna hispanska vokalna suradnja s Tonyem Camposom na “El Comegente” o venecuelanskom kanibalu. Ono što iznenađuje je i ime, i naslov i stil na “Ayatollah of Rock ‘N’ Rolla“. Neil Fallon iz Clutcha stvorio je čudnu pratnju jednom grooverskom rifu iz doba oko drugog-trećeg albuma. Zanimljiva pjesma s dobrim dijelovima, ali ipak malo prerazvučena.

No, onda slijedi jedna lijepa metal priča – pjesma “K.C.S.“. Mitch Harris iz Napalm Deatha je svojevremeno (doslovno) mijenjao pelene novorođenom klincu svojeg frenda sa scene, a sada taj isti klinjo bubnja iza njega na brutalnoj metalnoj peglaoni!

Još jednom je Max odlučio odustati od tradicije (možda više ni nije tradicija!) da svaki album ima svoju “Soulfly” pjesmu, pa je instrumentalne jammove ostavio kao bonus pjesmu i kao krajeve na dvije-tri regularne pjesme.

Zvuk je mastan, riffovi su brutalni i dinamični i nekada se zbilja zapitam je li moguće da sve to zbilja piše taj jednostavni čovjek. Tema albuma je pogled na svijet tog istog jednostavnog čovjeka – kaže da s jedne strane organiziravamo putove u svemir, a u isto vrijeme si međusobno režemo glave i postavljamo bombe na maratonima. Baš smo pravi nepripitomljeni divljaci…

Čini mi se da je sa svakim Soulfly albumom pokušavao nešto dokazati i složiti da zvuči ovako ili onako – grooverski, brutalno, metalno, punkerski… Ovaj put napravio je – sve! Metal iz Cavalerine glave bez previše kompromisa i želje da se stvari uspore i smire. Čovjek je našao svoje mjesto pod zemaljskim nebom i odlučio filozofiju prepustiti nekom drugom.

Uporan, vrijedan, konkretan, konstantan… I onda mu se pored toga svejedno događa da mu ljudi dođu na koncert i najviše polude kad zasvira “Roots” ili “Territory”. Baš zajebana sudbina…