Max-imalan AOR

Max Navarro relativno je anoniman rock glazbenik iz Kanade kojem je “Hard Times” treće ostvarenje dosad. Album se bazira na starim formama rock’n’rolla gdje kombinira klavijature, himnične melodije i snažne gitarističke riffove.

AOR je realno u posljednjih 20-ak godina potpuno potisnut u stranu od alternativnih rockera koji imaju mnogo bolje ideje i mnogo svježiji pristup rocku od velike većine staromodnih rock’n’roll glazbenika. To bi valjda želio popraviti Max Navarro koji je izdao album “Hard Times“, album čistog komercijalnog Album Oriented Rocka u maniri Bryana Adamsa.Uz pokoju hard rock solažu i malo agresivniju pjesmu kao što je “Out of Bounds“, album ipak zvuči kao nešto davno odsvirano i otpjevano. Ipak na suvremenoj rock sceni postoje izvođači koji pružaju mnogo više od Maxa da bi ovaj album mogao proizvesti neki veliki wow efekt.

Koliki su samo glazbenici napravili odličnu karijeru, i bolje albume od ovog, na temeljima ovakvog AOR-a. Def Leppard, Van Halen, Bryan Adams, a ako poželimo lokalizirati priču, neki dijelovi opusa, primjerice, Thompsona ili Mladena Vojičića Tife također crpe inspiraciju iz journeyevskih i inih fraza. Shema je jednostavna: pop melodija, naslage klavijatura i snažne gitare.

No, ovaj album s odmakom od 30 godina od zlatnih vremena AOR-a zvuči kao da je već odavno nastao i da ne treba preslušati više od 30 sekundi prve pjesme pa da se točno zna što se može očekivati.

Gotovo sve pjesme vrlo su catchy, a prednost ovakve glazbe jest u tome što ju je iznimno jednostavno slušati. Teško da može komercijalnije od ovog pa tako (samo) 30 minuta ovog albuma prođe nevjerojatno brzo, bez da se zastane na trenutak i dublje promisli o nekoj od pjesama.

Primjerice, “Winter in Chicago” ima vrlo himničan refren, slično kao i “Nothing’s Guaranteed“, dok pjesma “The Wrong Side” nevjerojatno podsjeća na Bryana Adamsa iz druge polovice osamdesetih. Te su tri stvari istovremeno i najbolji trenuci albuma, uz završnu “End of the Universe” koja ima snažan pop prizvuk.

Ovaj je album jedan od onih primjera gdje rock glazbenik napravi vrlo slušljiv album koji ima određenog potencijala, ali taj se potencijal nikad ne razvije u pravi kamen temeljac za daljnji nastavak karijere. I onda umjesto Album Oriented Rock imamo Anonymous Oriented Rock.