Marš prema slobodi

    930

    Threshold

    March Of Progress

    Datum izdanja: 24.08.2012.

    Izdavač: Nuclear Blast / Maldoror

    Žanr: Progressive Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Ashes
    2. Return of the Thought Police
    3. Staring at the Sun
    4. Liberty Complacency Dependency
    5. Colophon
    6. The Hours
    7. That’s Why We Came
    8. Don’t Look Down
    9. Coda
    10. The Rubicon

    Devetom albumu Thresholda prethodila je najduža pauza između dva studijska izdanja otkako postoji.

    Naime, posljednji album “Dead Reckoning” objavljen je još u proljeće 2007., a neposredno nakon njegovog izlaska napustio ga je, sada nažalost pokojni, pjevač Andrew McDermott, kojeg je zamijenio Damian Wilson, isti onaj na čije je mjesto Andrew stigao 1998.

    Osim na turneji nakon izlaska spomenutog albuma, za Threshold se proteklih godina nije baš moglo mnogo čuti. Sve do prije nekoliko mjeseci kada su najavili novi album, koji su, očito, radili u miru i tišini, daleko od svjetala pozornica i sukladno dosadašnjoj tradiciji snimili još jedan vrlo dobar album. “March Of Progress” ubraja se u kategoriju žešćih i energičnijih Thresholdovih albuma, po čemu se nadovezuje na svog prethodnika. Također, album je ispunjen prekrasnim, raskošnim, širokim melodijama, što svaku pjesmu čini iznimno primamljivom, bez obzira na progresivnu strukturu, više onako po uzoru na ranije Queensryche i neoprog-rock radove u stilu početaka sastava Asia.Produkcija je modernog karaktera, s vrsnim balansom i kristalnom jasnom ‘slikom’ svih zvukova, atmosfera je više ozbiljno-duboka, manje mračna, darkerska, a tematski se album bavi borbom za slobodu, na što asocira i sama naslovnica. Isto tako, albumu se, osim na momente, ne može prilijepiti i etiketa ‘epski’, što ga čini modernim prog metal/rock djelom u kojemu se ističe raznovrsnost vokalnih i instrumentalnih izvedbi. Tako Damianovi vokali, iako na momente možda čak i djeluju sterilno i moglo se malo više poraditi na njihovim dubinama, nemaju većih problema s prezentacijom priče pjesama, i u refrenskim dijelovima, očekivano, zvuče dosta napeto i himnično.

    Gitare su u najvećem dijelu moćne, armatura u albumskom betonu, i variraju od grubih, iskrivljenijih zvukova, prvenstveno u riffičnom, ali dobrim dijelom i u solističkom izražavanju, preko ozbiljnih, ‘kolektivnih’ izvedbi, pa sve do nježnijih, emocijama ispunjenih solo dionica.

    Muziku podržava

    Bubnjevi su kompaktni, snažni, glasni, s vrlo decentnim prijelazima, bas dubok, u potpunosti kompatibilan s ostalim instrumentalijama, synthevi imaju retro sound, klavijature izvrsno podržavaju više sivu nego mračnu atmosferu, kreću se od jedva zamjetnih, pa do naglašenih izvedbi, s tek nekim izletima u orkestralne dijelove, a povremene akustike potiču teatralnu opredijeljenost albuma. Iako su pjesme izgrađene od čvrstih progresivnih struktura, u njima nema previše ‘zapetljavanja’, tehniciranja, ‘silovanja’ instrumenata, no glazbeno umijeće nešto je što se ne može ne čuti. Zbog toga su u globalu slušljive, nenaporne, čak bismo mogli reći i ugodne, s vrlo lijepim refrenima, u kojima se Damianu znaju priključuju i pozadinski vokali.

    Upravo je to slučaj u najmelodičnijoj pjesmi na albumu, “Ashes“, koja objedinjuje žestoke gitare u riffičnoj i solo varijanti, mnogo syntheva, neoklasičarske klavijature, te mirniji, emocionalniji završetak s opuštajućim gitarskim solom. “That’s Why We Came” melankolična je balada sa sjetnim pianom, emocionalnim pjevanjem, ‘razbijajućim’ gitarskim riffovima, te završnim miksom akustika i basa. “Liberty Complacency Dependency” ubraja se u red pjesama s kompleksnijom i zahtjevnijom strukturom, uz izmjenu sporih, srednjih i brzih ritmova, različitosti u raspoloženjima, značajnim utjecajem piana, akustika i basa, na momente se može čuti i klasično progresivno tehniciranje, kontrast žestokih gitarskih riffova i melodično-sjetnih solo izričaja, a finalnu odjavu naglašavaju synthevi.

    Don’t Look Down” otvaraju agresivniji riffovi, koji se kroz pjesmu nekako kontroliraju, a s brzim ritmom, neoklasičarskim klavijaturama, staloženim pjevanjem, interludijem ‘satkanim’ od basa, bubnja, akustike, otužnim solom, te više gitarske i vokalne energičnosti u zadnjim minutama poprilično podsjeća na Aisu. “The Rubicon” je najduža stvar na ovom jako dugom albumu, i od njegovih 70-ak, njoj je pripalo oko deset i pol minuta. Pjesma je to s najjačom epskom podlogom, naglašeno atmosferskim klavijaturama s orkestralnim prizvukom, melodičnijim, uzvišenijim refrenima, dobrim prijelazima, oštrim riffovima, orguljaškim dijelom i vodećim baladnim ritmom.

    Baš onako, odmjerena pjesma u stilu Thresholda, odmjerenog i, rekli bismo, nekako samozatajnog benda, čiji se rad ne vrednuje prema kvaliteti i zaslugama. Jer, ipak se radi o bendu koji je na sceni četvrt stoljeća, skoro dvadeset godina je diskografski aktivan i ni za jedan album mu se ne bi mogla dodijeliti niža (pro)ocjena od – dobar. K tome, radi se o bendu koji kod većina prog fanova ima ugled, i to zato što ima kontinuitet kvalitete kao malo tko u tom subžanru. Ono što nema, to je sva sila medija koja bi ga proglašavala najutjecajnijim ‘prog metal bendom’, ali možda je tako i bolje. Barem radi u miru. I radi dobro.

    Muziku podržava