Marilyn Manson: Epohalna desetka i sotoniziranje

    863

    Marilyn Manson

    Heaven Upside Down

    Singl

    Datum izdanja: 06.10.2017.

    Izdavač: Lorna Vista Recordings / Caroline Records

    Žanr: Alternative, Industrial Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. “Revelation #12”
    2. “Tattooed in Reverse”
    3. “We Know Where You Fucking Live”
    4. “Say10”
    5. “Kill4Me”
    6. “Saturnalia”
    7. “Je$u$ Cri$i$”
    8. “Blood Honey”
    9. “Heaven Upside Down”
    10. “Threats of Romance”

    Negdje u ljeto prije šestog razreda već sam bio u obljepljivanju skučenog sobička posterima iz tadašnjeg posebnog izdanja jednog od tinejdžerskih časopisa u vrijeme kad smo trampali postere. Period je to kad uslijed hormonalnih promjena počinješ istraživati sebe kroz riječi i glazbu drugih, a samo maštaš o tome kako se estetski postaviti među vršnjacima u žudnji za kakvim školskim statusom. Jedno od lica s papira bilo je zazorno lice kosmatog mršavca s bijelom lećom, razmazanim ružem i jabukom u ruci koju tada nisam shvaćao. Kao ni jezivo lice u koje nisam znao bih li uopće gledao ili pak zurio u njega.

    Dvadeset je godina otad prošlo a bilo je to neposredno prije objave Mansonova albuma karijere – “Mechanical Animals”. Izvanzemaljsko-zombijevska estetika i gnjevne dionice okoštene gitarskim distorzija uvukle su se pod kožu toliko da nekoliko godina kasnije, kada dočekujem famoznu precijenjenu punoljetnost, na ruku urezujem tri simbola cjelokupne poetike Marilyna Mansona. Tetovaža posvećena antikristu superstaru. Deset godina kasnije – ne žalim. Dvadeset godina kasnije Marilyn Manson objavljuje epohalno studijsko izdanje; jubilarni deseti “Heaven Upside Down” tjedan nakon rođendana i osjećam se ponovno kao klinac akumulirane energije, ali ne i bijesa ovog puta. Na pragu pedesete, četvrt stoljeća od debija, prljavi je provokator ostao vjeran životnoj misiji osvješćivanja srži problema (prvenstveno američkom) društvu: sjebani smo u ovom izopačenom zemaljskom raju zbog Boga, oružja i vlade.

    Muziku podržava

    Prošle nas je godine intrigirao najavom albuma “Say10”, o kojem smo pisali ranije, a koji bi se prije deset i više godina našao na meti glazbenih i društvenih kritičara zbog neprimjerenih konotacija. Svijet je toliko sjeban, svakodnevno zaboravljamo prethodne pretpreglede globalne kataklizme da Manson, od kojeg smo navikli provokaciju, djeluje kao nabrijani adolescent. No ima tu i istine: iako je promijenio naslov (nepotvrđeno, ali vjerojatno zbog ustaljenih cenzura i pritisaka etikete), “Heaven Upside Down” jest nešto najnabrijanije, sirovije i neapologetično što smo čuli još od “Holy Wooda”.

    Priznajem, priznajem, nisam se držao morala i etike u iščekivanju izdanja i moja je prva kritika oblikovana prije službene pojave na tržištu, no ona dolazi s odgodom upravo zbog činjenice da “Heaven Upside Down” ne ‘sjeda’ na prvu, ali kasnije ulazi kao podmazan.

    Neupitno je da današnja djeca izložena surovosti medijske stvarnosti neće biti šokirana ili zadivljena referencama na biblijske apsurde, kao ni subverzijom ideje štovanja božanstva u eri eksponencijalnog tehnološkog progresa no, grozno zvučim kao 30-godišnjak, nama koji se sjećamo devedesetih album predstavlja jasno pozicioniranje u odnosu na institucije kojima služimo, a stvorene su da one služe nama. Čovjek koji je karijeru izgradio na izazivanju političkih i religijskih autoriteta drži se svog ‘facha’ i dalje, iako danas majke više ne strepe nad djecom s njegovim porukama u uhu. No zašto imamo odličan album?

    Manson je napokon zajahao svoj val na prethodna dva albuma i sigurno plovi poznatim (iako nemirnim) vodama: ne pokušava se transformirati ili pronaći nego prigrljuje svoj hibrid bluesa, industriala i elektronike koje je načeo na “Born Villainu“, a cementirao na odličnom prethodniku “Pale Emperor”. Kao ocvali rocker, Brian Warner više ne hini nikakve postmoderne persone u pokušaju prikazivanja sebe kao kritičara. Napokon više nemamo dosadnjikava prebiranja po klasičnim insturmentima u korist oštrine najavljene upozorenjima: “Let’s make something clear“ (…) we know where you fuckin’ live” u najavnom singlu koji kao da je radio Trent Reznor ili u gotičko-mračnoj “Say10”: “Open your mouth, love/ Like a gutted church/ My goat horns are napalm trees/ And a crown of thorns is hard to swallow” gdje slavi svoju karijeru, ali i metaforčki adresira svijet na pragu novog rata.

    Odmaknuo se od srcedrapajućih i patetičnih stihova, pa čak i u najzaraznijoj stvarčini i trenutačnom klasiku “Kill4Me” pita je li dostojan umorstva. Ah, taj šašavi romantičar Marilyn… Nije ništa manje pomaknut ni u elektro-metal “Je$u$ Cri$i$” kada osvješćuje: “I write songs to fight and to fuck to/ If you wanna fight, then I’ll fight you/ If you wanna fuck, I will fuck you“. No najiskreniji je kada uglazbljuje svoju bol oblikovanu vriskom i hipnotičkim distorzijama u pratnji živopisnih stihova “Blood Honey”.

    Manson ne pretjeruje i ne gubi se u produkciji što ima zahvaliti sada već drugoj suradnji s mračnim i surovim Tylerom Batesom, filmskim glazbenikom, zaslužnim za tu neizbježnu notu hororca i nelagode. No bit dobrog glazbenog djela jest i uznemiravanje do razine analize i propitkivanja umjesto u banalnu svrhu obične zabave, iako ni takvih momenata ne nedostaje, čemu služi zlokobno plesna “Saturnalia”.

    Veliki jubilej karijere Marilyna Mansona ne podbacuje ni u kom pogledu: vjerojatno je shvatio poruku kritike i svoje publike od sredine 2000-ih naovamo, odbacio patetiku, dobro promislio o tekstopisanju i prežvakavanju igara riječi i uz pomoć dobrog producenta napravio vraški dobar album s kičmom, mudima i dušom. Koju će prodati Sotoni, dakako.

    Muziku podržava
    Stisni