Manchester Orchestra: Biserne pjesme bez hitova

Manchester Orchestra ne dolaze iz Manchestera, čak ni iz Britanije, a nije niti nikakav orkestar. Manchester Orchestra su Ameri iz Atlante i sviraju indie rock.

Ovakav uvod je najsigurniji uvod za one koji se do sada nisu upoznali s bendom koji postoji od 2004. i iza sebe ima pet albuma, od kojih je posljednji “A Black Mile to the Surface” izdan prije nekoliko mjeseci.

Tijekom prošle godine napustio ih je multiinstrumentalist Chris Freeman pa se današnja formacija sastoji od samo jednog originalonog člana – Andyja Hulla – i glazbenika koji su u bend došli naknadno. To generalno nije pretjerano promijenilo glazbenu vizuru benda jer Manchester Orchestra balansira unutar američkog indieja koji ima dosta utjecaja folk glazbe. Kad bi tražili neke poveznice u srodnim im bendovima, prvi na pamet mi padaju bendovi tipa Band of Horses i slični, iako bi se na ovom albumu usporedbe mogle proširiti i na mnogo komercijalnije bendove poput Coldplaya s početka karijere zbog atmosfera u pjesmama i povremeno velikih refrena.

Nakon laganijeg uvoda s “The Maze” (tu najviše podsjećaju na Band of Horses), dolazi ponajbolja pjesma albuma, psihodelična folk rock stvar “The Gold” u koju bi se mogli zaljubiti fanovima kojima su Fleet Foxes jedan od najboljih bendova na današnjoj sceni. Upravo takve zarazne melodijske sekvence daju albumu jednu lijepu tečnost kojoj nedostaje malo više skladbi poput “Lead, SD” koja razbija taj ritam na najbolji način. Spomenuta je nešto mračnija s pomalo apokaliptičnijom atmosferom gdje se Andy fino poigrao i s tekstom, čime pjesma odmah ispada u prvi plan.

Kad sam čuo “The Alien”, mislio sam da mi se nešto izmiješalo i da je netko ubacio Travis na album, dok naslov “The Wolf” nimalo ne otkriva emocije koje pjesma pruža pa vjerujem da će se nešto romantičnije dušice najviše navući na ovu skladbu (There was you and me / And nothing in-between).

Ako nisu do sada uspjeli napraviti značajniji komercijalni uspjeh i biti više prepoznatljivi kod nas, sumnjam da će im za dodatan proboj poslužiti “A Black Mile to the Surface”, iako je to jedan vrlo dobar album benda koji već godinama isporučuje stvari s glavom i repom.

Naravno, sad bi mogli reći da im nedostaje jedan jasniji i prepoznatljiviji hit koji bi cijelo izdanje povuklo u neku drugu dimenziju, ali ovom albumu to ne treba, ima dovoljno bisera u sebi i jednu vrlo zaokruženu sliku kojoj se nema što prigovoriti, osim možda malo preujednačenih pjesama, ali baš zbog toga album i jest toliko zreo i zaokružen.