Mamurno-dosadnjikavi NOFX

    2844

    NOFX

    First Ditch Effort

    Datum izdanja: 07.10.2016.

    Izdavač: Fat Wreck Chords

    Žanr: Punk

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Six Years on Dope
    2. Happy Father’s Day
    3. Sid and Nancy
    4. California Drought
    5. Oxy Moronic
    6. I Don’t Like Me Anymore
    7. I’m A Transvest-lite
    8. Ditch Effort
    9. Dead Beat Mom
    10. Bye Bye Biopsy Girl
    11. It Ain’t Lonely at the Bottom
    12. I’m So Sorry Tony
    13. Generation Z

    “Can’t you see my soul, on the record sleeve, It’s going out for sale as soon as it gets saved” (NOFX – “Take Two Placebos And Call Me Lame”, 2000.)

    Samoprozvani punk The Rolling Stonesi nakon najduže im diskografske stanke izbacili su najintimniji, najozbiljniji, najeksperimentalniji – i najdosadniji album karijere. Da, NOFX su porasli.Jedinstveni humor, specifični sarkazam i svojstveni anti-svašta-nešto punk stav u kombinaciji s višeznačnim i slojevitim (posljednjih godina i emotivnim) tekstovima, zamijenjeni su za međufamilijarne odnose, samokritiku i autorefleksiju. Dominantno lice je prvo, a kad god je to slučaj slušatelju se teže poistovjetiti i to je velika promjena u odnosu na dosadašnju tradiciju. Nije da do sada NOFX nije bio brutalan ili iskren, je, ali nikad dosad nije u toj mjeri bio otvoren i jasan, pogotovo kad se u obzir uzme da u devedesetima bend gotovo nije davao intervjue.Koliko god je rad na mračnoj autobiografiji “Hepatitis Bathtub” kumovao ovakvom stilu i pogurao momke da se dodatno otvore, toliko je tajming izlaska te knjige (travanj) lišio ovaj album ekskluzive i eksploziva. Samo čitanje recenzija knjige bilo je dovoljno da se vidi u kojem smjeru NOFX ide, tako da je element iznenađenja izgubljen i samim time efekt je slabiji. Idealna kombinacija bila bi na knjigu i CD navaliti istovremeno bez prethodnih inputa jer jedno drugo upotpunjuju i nadograđuju. Muzički bih album razdijelio na tri nejednake cjeline – u manjem djelu ovo je žešći punk, u malo većem djelu je to klasični NOFX, a uglavnom je to pop-rock mini mjuzikl s naramkom instrumenata, likova, uloga, dijaloga i sekvenci. Fat Mike je prošle godine režirao mjuzikl “Home Street Home” te je taj proces očito uvelike utjecao na “First Ditch Effort“. Za NOFX nije strano imati goste i dodatne, za punk netipične, instrumente na albumima, ali ovdje su to napravili u puno većoj mjeri s hrpom dodatnih glazbenika, djece i prijatelja.

    Svi ti elementi eskalirali su gomilom sitnica koje se otkrivaju pri prvih par slušanja, od čega su meni najviše za uho zapele igre na sintisajzeru, koji je uz klavir najviše zastupljen. Na trenutke je zvuk nečist s pozadinskim šumom, a na još lošije trenutke nepotrebno je prenaglašen glavni vokal koji tada nije lako probaviti. U takvim situacijama bilo mi je žao što snimanje albuma nije u potpunosti obavljeno u The Blasting Room kao što je bio slučaj s prethodna tri.

    Muziku podržava

    Ono što se meni najviše od svega svidjelo je lirička i muzička retrospektivnost koju gradi hrpa detalja i dodirnih točaka s ostatkom diskografije.

    Uljez i instant b-strana “Ditch Effort” zvuči kao nešto s kraja ’80-ih i početka ’90-ih, a zapravo najviše podsjeća na EP s hardcore obradama. “Happy Father’s Day” neodoljivo podsjeća na “Wolves In Wolves’ Clothing” eru (2006.), konkretno na pjesmu “Everything In Moderation (Especially Moderation)”. “Sid & Nancy” je mlađi brat “Ronnie & Mags” sa “Self/Entitled”, “California Drought” počinje kao “Fermented & Flailing”, a “Bye Bye Biopsy” girl je svojevrsni nastavak “Monosyllabic Girl”.

    Fraze “C’est la vie” i “Cul de sac” odzvanjaju na više prijašnjih izdanja, a rijedak primjer humora “Like cleaning gums or hugging bums or doing something that you knows good for ya” miriše mi na “Heavy Petting Zoo“.

    A što to onda (ne)sretni trinaesti album donosi novo?

    Nikad dosad Fat Mike, osim u knjizi, nije bio ovoliko otvoren i iskren. Osim o sebi progovorio je i o drugim članovima benda, odnosno pisao iz njihove perspektive – uzmimo prvu pjesmu albuma, žesticu “Six Years On Dope” na kojoj također možemo čuti gitarista Erica Melvina u puno većoj vokalnoj ulozi od povremenog deranja na koje smo navikli.

    Sama pjesma se bazira na prošlosti bubnjara Erika Sandina:
    “I was a moron bro with impetigo, a pleased as punch Dog Patch Wino
    Casual sex and herpes complex, now I’m on Interferon and Valtrex
    I was a child adult, a walking insult, every shot got more difficult
    I was a teenage trash bin, a breathing mannequin”

    “Happy Father’s Day” je svojevrsni nastavak na pjesmu “My Orphan Year” iz 2009. u kojoj Mike svom ocu oprašta zanemarivanje, no ovog puta ipak nije toliko milostiv:
    “Fuck you Paul Burkett (that’s my dad)
    I’m glad that you are dead
    You weren’t a father or a parent
    More an acquaintance than a friend”

    Naj-NOFX stvar na albumu i jedna od svjetlijih točaka cijele im karijere je “California Drought” – fantastičan intro, brzi tempo, odlično plasirani puhački instrument, solo na bubnjevima i donekle smiješno-cinično-istiniti tekst u kojem je ‘suša’ Mikeova apstinencija od droga i alkohola prekinuta nakon nekih osam mjeseci. Ali, nakon najbolje pijanke slijedi najgori mamurluk…

    Mislim da nikad nisam najavio ‘skip’ moment, ali zbog pjesme “Oxy Moronic” isplati se ustati i pomaknuti iglu gramofona, kamoli ne tapnuti jednom po ekranu ili daljinskom. “My Vagina”, “Cantado En Espanol” i “Creeping Out Sara” slove kao neke od gorih NOFX stvari, ali one su kilometrima daleko od ovog. Osim što je pjesma spora, do vraga je dugačka (4 min), monotona, repetitivna i apsolutno nerelevantna, s donekle zanimljivom, ali isključivo jednokratno-zabavnom, igrom riječi na razne lijekove (Xanaxplanation, Prozacuzation i Subketamining…). Poruka pjesme, kako nas farmaceutske tvrtke kljukaju i obmanjuju s ciljem zarade, ironična je i oksimoronična jer dolazi od osobe koja ima šarenu povijest s lijekovima i drogom. Da sažmem, “Oxy Moronic” je muzički ekvivalent herpesa i jedna od najnižih točaka benda, a da bi stvar bila gora, CD verzija albuma sadrži, iz nekog razloga, i studijski dijalog koji samo produljuje agoniju.

    “There’s an old punk rocker acting like a jerk, and that jerk looks a lot like me”

    Problem već spomenutih, manje interpretivnih tekstova, je što mogu odbiti, ili jednostavno ne pridobiti neke slušatelje, ali s druge strane postoji određeni, vjerojatno mali, broj ljudi koji se nađu u takvim pjesmama. Najbolji primjer za to je “I’m A Transvest-lite”:
    “I gotta confess that I like to cross dress
    And I’ve been doing it since I was 13
    It’s hard to tell bros that you wear women’s clothes
    Even in the “open minded” punk scene
    You’d probably get hurt in heels and a skirt
    When you’re in the middle of a circle pit
    So I’d only wear panties under boxers to keep it all a secret
    Now I’m telling everyone cuz it’s fun and I don’t give a shit”

    Iako je očito da Fat Mike ovdje napokon izlazi iz ormara i koliko god je ova stvar njegova osobna terapija, sasvim sigurno će se u njoj naći i netko drugi, možda neki zbunjeni klinac ili stari punker, i prihvatiti sebe kakvim je, i tu leži snaga muzike, naročito punka.

    Posljednje dvije stvari, pak, zaslužuju posebne paragrafe. “I’m So Sorry Tony” se odnosi na preminulog Tonya Slya, cijenjenog muzičara na punk-rock sceni, ali više od toga najboljeg prijatelja Fat Mikea.

    Mlaki početak s klavirom i aljkavim, ali iskrenim vokalom, nadoknađen je emotivnim tekstom i zapanjujućim solo doprinosom Karine Danike od kojeg se dižu dlake gdje god ih imate. Fat Mike i Tony Sly imali su posebnu vezu što se vidi od početka do kraja pjesme:
    “Tony, you make me see myself in a way I don’t wanna see
    Do I have to stop living so wrecklessly?
    So I can be the father I know I can be
    I’m sorry that I wasn’t there for you
    When you needed me in the end
    I was there to give your eulogy
    But not when you needed a friend”

    Za kraj – nihilistički kataklizmički punk ep s malom dozom optimizma, a vrećom punom cinizma i tmurne istine o svijetu danas. “Generation Z” zbog spomenute epičnosti dolazi na trag vrhunskim punk epovima “The Decline” (na nju par sekundi i podsjeća) i “Obsolete Absolute“. Što dernjavom, što recitacijom i pjevanjem, svoj pečat na ovu pjesmu ostavile su Darla i Sidra, obje kćeri Fat Mikea i Fiona, kćer pokojnog Slya, a glavnu gitaru svira Chris Shiflett (NUFAN, Foo Fighters…).

    Osim navedenih imena, vokalno-instrumentalna gostovanja u ove 33 minute imali su još i Joey Cape (Lagwagon), Brian Baker (Bad Religion), Fletcher Dragge (Pennywise), Darius Koski (Swingin’ Utters), Johnny (Old Man Markley) i vjerojatno još neki koje nisam napisao.

    “FDE”, iako ima par aseva u rukavu, nije nešto čemu ćete se vraćati. Ne zove na bunt, na ples, na razbijanje, na plakanje ni na smijanje – jednokratan je kao knjiga, kojoj se nakon čitanja rijetko i ne tako brzo vraćate. Kao čekićem po koljenu, a koljeno ostaje mirno. Za punk standarde NOFX je uvijek bio posebna kategorija, a tako ostaje i ovaj put, koliko god ovo prosječno bilo. Oni ionako nikad nisu ništa radili za druge, već samo za sebe, samo onako kako su oni htjeli.

    Daleko od vrhunca žanra, daleko od vrhunca benda, ali i dalje bolje od većine moderne i na svakom koraku dostupne muzike, novi NOFX album je kao bezalkoholno pivo ili radler – osvježavajuć, ali ne baš zabavan.

    Muziku podržava
    Stisni