Malo toga pozitivnoga nosi novo prijateljstvo

Mnogi će se složiti (pogotovo oni malo stariji) sa konstatacijom da su osamdesete godine bile možda i najbolje razdoblje svjetske glazbene scene. Osim što su nosile šarm, lude frizure, otkačenost, donijele su i pravu poplavu kvalitetnih bendova i izvođača. Sjećate li se primjerice engleskog dvojca Tears For Fears?

Vjerojatno ni sami nisu slutili da će postati toliko uspješnim i poznatim dijelom tadašnje pop scene. Bili su mladi kada se pročulo za njih, ali isto tako jednostavno su se morali probiti na sami vrh, zbog svojih nevjerojatnoh kvaliteta i talenta. Roland Orzabal i Curt Smith, počeli su sa radom 1981. godine, radom kojim su zadužili cijelu ondašnju generaciju. I nije uopće bilo bitno volite li pop glazbu ili ne, TFF su bili nešto posebno i mislim da nitko tko se sjeća tih vremena ne može reći da nisu ostavili traga. Želite potvrdu toj tezi? Slobodno si odaberite najdraži od njihovih mnogobrojnih hitova : “Shout”, “Everybody Wants To Rule The World”, “Woman In Chains” ili “Seeds Of Love”.

Tamo početkom devedesetih počinje njihov pad, a uskoro dolazi i do definitivnog raspada. Smith i Orzabal dugo su vremena komunicirali isključivo preko odvjetnika (pa neka netko kaže da slava ne mijenja ljude). Poslije svađa i svega što je ovaj dvojac prošao, gotovo je nestvarno zvučala činjenica da Tears For Fears spremaju novi album. Isprva najavljen još za prvu polovicu prošle godine (eto prošlo je više od godine dana od trena kada je trbao biti izdan), taj je album postao jednim od najisčekivanijih novih izdanja, i konačno je ovdje.

“Everybody Loves A Happy Ending“, šesti je njihov uradak, ali i prvi nakon desetogodišnje pauze. Vijest je to koja će zasigurno obradovati sve stare simpatizere i obožavatelje, ali prije samog slušanja oprez. Meni se kroz glavu vrtilo stotinu pitanja: “Kako će taj album ‘izgledati’? Jesu li izgubili što ovom dugom stankom? Ima li i ovdje koji veliki hit nalik na one legendarne stvari?” Puno je pitanja, a malo pozitivnih odgovora. No tome su TFF sami krivi, jer su nas razmazili, zapravo naučili na puno bolje.

Dakle “Everybody Loves A Happy Ending” donosi četrnaest potpuno novih pjesama. Povratak u žižu zanimanja, bend će morati pričekati nekim drugim budućim radom, jer ovaj ne pruža dovoljno upečatljivih argumenata za povratak u velikom stilu. Album najavljuje singl “Closest Thing To Heaven“, i kao što sama kaže, ta stvar je najbliže što su se približili starim uspjesima. Najbolja je od ovih ovdje prikazanih, a evo spomenuti treba i “Call Me Mellow“.

Ostatak se albuma sluša ravnodušno, a njegov se kraj, bojim se, jedva čeka. No to sve vrijedi za one koji slušanju pristupaju sa velikim očekivanjima. Idilično bi bilo nadati se da je ovaj album kvalitetom nalik na “The Hurting” ili “Songs From The Big Chair” sa početka djelovanja. Očito, neka su nova vremena, a i pauza prepuna svađa bila je preduga i prežučna. Ono što posebno žalosti je činjenica da je ovdje kroničan nedostatak melodičnosti (osim u navedenim pjesmama), a to je ono što je ovome dvojcu oduvijek bio zaštitni znak.

Ako je “Everybody Loves A Happy Ending” bio zamišljen kao rad koji će TFF vratiti na stare staze uspjeha, onda on nije uspio, a ako je njegova zadaća prijelaznog karaktera, zagrijavajući publiku za neko slijedeće ostvarenje, morat ćemo se strpiti. Ma da u to čisto sumnjam.