Mali alternativni dragulji

‘Polako, ali sigurno’ bio je neizrečeni slogan grupe Mika Male, kada su se okupili prije podosta godina, te sastajali prvo po kućama.

Pa po svojim prostorijama, i u tišini svojih dvorana za probe
mirno slagali glazbene dionice na tragu Scotta Walkera, Tindersticksa,
Nick Cavea, Crime and The City Solution te ostalih prinčeva tame iz
anglo-američko-australskih pustopoljina.

‘Polako, ali sigurno’ je i opis glazbe koju izvodi Mika Male – na prvo slušanje ovaj koncentrat tihih bubnjeva, funky basa, škripajuće violine, dubokih vokala i akustične gitare će dovesti u nedoumicu: što to oni rade? Neupućenima će zazvučati kao salonski bend za koktel partije. Istina je dakako, daleko od toga: oni se uopće ne žele zamarati zvuče li kao salonski bend, a zadnje informacije kažu da im se postava proširila za dodatnog gitarista, što je u njihovim svirkama uživo donijelo još više disonantnih akcenata. Oni osvajaju na treću ili petu loptu, i kad to naprave, ne puštaju tako lako.

“Vremenom” je tehnički njihov drugi album, nastavak samoizdanog albuma “Bijelo”, za koji im se, eto, nije dalo tražiti izdavača. Lijenost ih, srećom, ne drži kada sviraju, naprotiv – “Vremenom” je dinamičan i unatoč sporim ritmovima te teškim gudačkim dionicama, vrlo kinematičan, instrumentalistički razrađen i evokativan album koji kod slušatelja izaziva gomilu različitih sličica koje, naoko razbacane, daju smislenu sliku gledanu iz perspektive jednog prilično inteligentnog tipa (utjelovljenom u pjevaču i glavnom autoru Orlanu Tusu) kojem se ne da funkcionirati sa svakakvim budalama, pa se više zatvara u svoj svijet sobe i balkona te se zabavlja pozicijom promatrača drugih, ali još više promatrača sebe.

U većini pjesama nit vodilja je nemogućnost komunikacija emocija, bile one dobre ili loše. 10 pjesama na ovom albumu donosi redom jake introspektivne procese i paradoksalno, najagresivnija pjesma je ‘ženska’, “1000 ždralova” koju pjeva Nina Romić (Orlan Tus je svirao na Nininoj ploči “Daljine“).

“1000 ždralova” je primjer tekstopisca i glazbeog dramaturga Orlana Tusa kako na početku stvara napetost, od nježnih ženskih spomena na neuzvraćenu ljubav stvara se prikriveno agresivan koktel želje za osvetom, srdžbe, osjećaja poniženja i bolesne posesivnosti. I što je najgore, to je tako sugestivno izvedeno (pogotovo violinske dionice Majde Bojić), da se slušatelju neće biti teško s tim povezati (kamo ide ovaj svijet?).

U ovakvim pločama, kada sve može značiti baš ništa, nijansiranje je ključno, i Tus ga s društvom uglavnom dobro pogađa. Pjevanje mu je na momente preravno i monotono – međutim, na zadnjim koncertima grupe se jako popravilo. Jedini istinski promašaj se zove “Nema ljudi” – to je nedostatak inspiracije prikriven s nametljivim “kreni-stani” ritmovima i mnogo isforsiranog klavira. Ostatak pjesama se uklapa u jedan vrlo dobar konceptualni album o nekom tipu za kojeg riječ ‘osjećati’ znači više nego riječ ‘biti’.

Najjači dio albuma su aranžmani koji su slojeviti i razrađeni – osjeća se da je svaki član u bendu dao svoj doprinos, a njihova međuigra je na visokom nivou. U nježnijim temama “Uspavanka” i “To što si” moguće je čuti strujanje zraka kao jedan dodatan instrument, a žešće stvari također zvuče uvjerljivo. Stihovi su takvi da zapravo svatko može napraviti neku svoju interpretaciju baziranu na temelju toga što je čuo i povremeno se začudite koliko izvrnuti i nedorečeni mogu biti odnosi dvoje ljudi – to je naime omiljena tema pjesnika Orlana.

“Vremenom” je vrlo dobar album, pun inteligentno smišljenih i odlično interpretiranih pjesama, za koji bi bila šteta da potone k’o popularnost bivšeg premijera.