Magija sedamdesetih ne jenjava

Na još jedno putovanje kroz vrijeme vodi nas berlinski trio Kadavar, koji je godinu dana nakon uspješnog debija koji se zvao kao i bend izbacio drugi studijski album.

Dobre reakcije na debi natjerale su Nuclear Blast da ih pozove pod svoju
terasu i tako je “Abra Kadavar” još jedno retro-rock djelce izašlo za
najutjecajniju metal izdavačku kuću. Nema puno filozofije kod ovog
benda.

Poput mnogih, i on je inspiraciju pronašao u sastavima s kraja ’60.-ih. i početka ’70-ih., prije svega Black Sabbath, pa Yardbirds, rani Pink Floyd, Uriah Heep, Hawkwind, Pentagram ili King Crimson. Mnogi će Kadavar jednostavno nazvati stoner rock bendom i ne puno pogriješiti, jer kombinira proto i doom metal, hard, psychedelic i classic rock s bluesom. Dakle, jedna totalno retroizirana atmosfera koju upotpunjuje posirovljena produkcija, a kvari tek spoznaja da se radi o još jednom djelu kojem se može prigovoriti na neoriginalnosti.I to je činjenica, Kadavar imitira spomenute i još neke slične bendove, no to radi na suptilan, autentičan, potpuno vjerodostojan način i svojom glazbom kao da iz boce pušta dobre duhove davno prošlih vremena. Lanjski debi i ovaj album imaju više sličnosti nego razlika, a najosnovnije stvari u kojima ih se može razlikovati su dužina trajanja, koja je osam minuta u korist “Abra Kadabra”, te činjenica da je novi album nešto tečniji, melodičniji i s više catchy ritmova. Nešto, ne puno. Zna li se da je bend sredinom prošle godine imao nekoliko napisanih pjesama za novi album, dok se stari još nije pravo ni ‘slegao’, ne treba čuditi da među njima ima sličnosti.

“Abra Kadavar” ističe se i raznovrsnošću pjesama s povremenim promjenama raspoloženja, koje usprkos svojoj tvrdoći i intenzivnosti djeluju poprilično toplo, spontano i prihvatljivo. Vokali Wolfa Lindemana su zreli, klasično cestovno-rockerski i prašnjavo-pohrapavljeni, ponekad kao malo skriveni iza riffičnih naboja, ali uvijek reski, jasni i stasiti. Kao kod malo kojeg albuma osjeća se simbioza gitare i basa koje u mnogo slučajeva svoje dionice izvode istovremeno, ispreplećući osobne kreacije u paralelnim izvedbama, što zvuči efektno i razigrano, a opet, bubnjevima ostavlja dovoljno prostora da se istaknu, da se pokažu u punom ritmičkom svjetlu.

Gitarski riffovi uglavnom su težih formi, iako ih ima dosta i u pročišćenijim, heavy rock verzijama, ali uvijek dijele pozitivnu vibru s rastezljivim solo dionicama. Sukladno tome ‘ponašaju’ se i bas sekcije, koje se najviše čuju u pravom sviračkom, razigranom, tek nešto malo u ritam elementu, a pravilne bubnjarske ritmove ‘narušavaju’ povremeni prijelazi ili pak agresivniji dijelovi. Naravno, tako nešto ovisi i o brzini ritmova, koja je u rasponu od jednostavnih, sporijih i tromih, preko srednjih, sve do nekih pjesama sa zavidnim ubrzanjima.

Poput “Dust“, pjesme s prikrivenim hitičnim potencijalom ili “Liquid Dream“, energičnog naslova s kontinuiranim gitara/bas nadmudrivanjima, razigranim klavijaturama i bubnjem u pravilnim ritmovima. “Doomsday Machine” je čvrsta, mračna, sabbbathovska proto metal pjesma, slično kao i “Come Back Life“, dok na dosta utjecaja dooma, te nešto bluesa nailazimo u “Black Snake“, a “Rythm for Endless Minds” s uvodnim akustikama i kontinuitetom elektroničkih elemenata donosi psihodeliju nalik na Hawkwind, slično kao i instrumental “Abra Kadabra“.

Završna “The Man I Shot” sedmominutna je stvar s kingcrimsonovskom atmosferom, blacksabbathovskim riffanjem i pjevanjem, uz stilsku kombinaciju prog rocka, proto metala i psihodelije, s ubrzanijom i energičnijom završnicom, kojom dominiraju moćni bubnjevi i razvučeni solo.

Dobar prvi i jednako dobar drugi album daju nagovijestiti da Kadavar ni izbliza nije rekao svoju zadnju riječ, odnosno da još nije pokazao krajnju granicu svojih glazbenih mogućnosti. Bend je to s potencijalom od kojega ćemo se sigurno još naslušati dobrih pjesama. U to ne treba nimalo dvojiti.