Loše iskorištena jednostavnost

Broj metal opera raste svakog dana i svakog mjeseca, od čega su kao najupečatljive i najpoznatije Avantasia i Ayreon, gdje Ayreon polako ali sigurno zauzima mjesta na tronu.

Metal operama pridružio se i Lucid Dreaming, no već početna greška bila bi staviti Lucid Dreaming i Ayreon u istu rečenicu. Lucid Dreaming tvrdi da nisu izabrali potpuno isti put kao potonje dvije spomenute metal opere, već na svom debi albumu “The Chronicles Pt. I” kombiniraju power metal s ponekim folk elementima.

Proces nastajanja Lucid Dreaminga uključivao je viziju Elvenpathova gitarista, Tilla Oberboßela, s vlastitim projektom na kojem bi gostovali razni vokali, i tako je osnovao Lucid Dreaming. Koncept “The Chronicles Pt. I” je temeljen na motivima velške mitologije, točnije na prve dvije knjige petologije “The Chronicles Of Prydain” koje je napisao američki fantasy pisac Lloyd Alexander. Pored pjevača benda koji glume Prydianske likove, glazbenici koji se nalaze u ostalim, instrumentalnim ulogama uključuju Philippa Kocha (Synchronic, Opalessence) na bubnjevima, gitariste Michaela Petricka (Synchronic) i Olivera Rossowa (Elvenpath), a sve preostale instrumente svira sam Till Oberboßel.

U ulogama vokala pojavljuju se uglavnom manje poznati glazbenici, Alexx Stahl (Roxxcalibur), Jutta Weinhold (ex-Zed Yago, Jutta Weinhold Band), Thassilo Herbert (Dragonsfire) te Leo Stivala (Forsaken). Snimanje albuma odvijalo se na raznim mjestima u različitim državama, a Lucid Dreaming se zvučno ograničava na klasične strukture power metala; gitara, bas, bubnjevi i ritmovi, što ih razlikuje od većine ostalih metal opera.

Navedeni folk elementi su rijetki u pjesmama, tu se uglavnom radi o klasičnom poweru bez dodataka, iako bi glazbeni dodaci i pokoja simfonija bitno olakšali slušanje ovog zahtjevnog i predugog albuma, čije je trajanje 76 minuta. Sve pjesme su duge, nijedna nije ispod šest minuta, čak četiri su dužine od sedam minuta, jedna od osam i jedna od jedanaest minuta. Tijekom preslušavanja ovih jedanaest pjesama često se poželi da album traje mnogo kraće.

Naporno je čak poslušati i najduže pjesme u jednom pokušaju, a razlog tome je upravo ta klasična i najjednostavnija forma glazbe, uz jako poznate i već preslušane riffove. Uz to, pjesme obiluju nepodnošljivim screamovima vokala koji se pokušavaju dokazati, no kao takvi česti i iritiraju nakon nekog vremena. Višeglasje likova tijekom pjesama uglavnom ispada iz tonaliteta i vokali se čine međusobno nekompatibilnima. Previše je tu čudnih melodija, pogotovo kod ženskih vokala, i koliko god bi dobro, i drukčije od ostalih, zvučale te melodije da su korektno otpjevane, nisu dobro izvedene. Zvuk tijekom trajanja albuma je gitarski orijentiran i pruža heavy zvuk na gitarama, ali ne i na klavijaturama. Izostanak klavijatura je još jedan problem, jer da ih ima pridonijele bi melodičnosti i većoj slušljivosti.

Album započinje kratkim uvodnim recitalom, “Introduction”, jednim od likova Prydiana, koji uvodi slušatelje u priču. Već druga, sedmominutna “Motherless Child” počinje jednim od screamova koji jako brzo mogu dosaditi. Višeglasje u refrenu odmah daje primjer lošeg refrena, pjesma je sporih riffova i srednje brzine, s hrapavim vokalima pri kraju, koji ponešto poboljšavaju situaciju, no prelaze ponovno u loše screamove. “The Quest For The White Pig” započinje prežvakanim, poznatim riffom, brzog je tempa, a situaciju opet ponešto spašava hrapavi vokal i ogledni je primjer loše iskorištenosti dugog trajanja. Iduća, “Side By Side” je balada, počinje s akustičnom gitarom i laganim vokalima, dok se ne uključi gitarska solaža baladnog tona i ženski vokali. Refren se sastoji od dueta uz tiše back vokale koji ponavljaju napjeve, a koji se čine potpuno krivo smješteni u pjesmi. Ona je jedna od gorih pjesama, a na više od pola pjesme se tempo mijenja i uključuju se srednje brzi gitarski riffovi, koji zvuče bolje od prvog, baladnog dijela pjesme.

“To Caer Dathyl” je najduža, jedanaestminutna pjesma koja započinje brzo, s pozadinskim solažama i dugačkim, jednoipol minutnim uvodom dok se ne uključe vokali. Početak je i relativno dobro izveden, no pjesma je preduga i bez posebnih simfoničkih elemenata, ponovno s neusklađenim višeglasjem u refrenu čudnih tonaliteta. Priča je relativno dobro napisana, na polovici pjesme nalazi se akustični prijelaz sa ženskim višeglasjem koji prelazi u spori tempo, te kraj jako brzog tempa. “Land Of Darkness” je šestominutni opus koji započinje ponovno iritantnim, skoro pa parodičnim screamovima, brzog je tempa od početka do kraja. “Where Evil Rides” je još jedna brza, sa screamovima i klasičnim višeglasjem u refrenu, po ničem posebna, identične forme kao i ostale brze pjesme, među kojima je i pretposljednja “No Turning Back”. “The Price” počinje napjevima pomješanim sa solažom i akustičnom gitarom, a prelazi u srednje brzi do brzi tempo, te kombinira power metal s (pre)suptilnim folk elementima.

Lucid Dreaming je, nažalost, napravio drugorazrednu metal operu, dovoljno da je se zasitite nakon malog broja slušanja, a karakteriziraju je monotonost, čudni tonaliteti i neusklađeno višeglasje. Ona ne nudi ništa posebno zanimljivo osim konceptualne priče, a uzima jako mnogo vremena. Pošto Lucid Dreaming ima u planu i daljnja izdanja, nadajmo se da će drugi dio ove metal opere ponuditi više raznolikosti, napetosti i uzbuđenja.