Lorde: Neuobičajeno ekspresivan album

U moru depresivnih i ne pretjerano poticajnih vijesti jedna je ipak svojom osebujnošću osvojila dio medijskog prostora: Lorde je dobila hrvatsko državljanstvo! Već je otprije poznata činjenica da je Ella Yelich O’Connor po majci Hrvatica, no pitanje državljanstva se nije postavljalo, tim više što ima novozelandsko s kojim može prilično komotno obilaziti zemlje svijeta.

Nekako se ova vijest poklopila s izlaskom drugog albuma Lorde, nazvanog “Melodrama“. “Melodrama” je šareno upakirano pop-izdanje, s ovećom količinom elektronike i plesno pocupkujućeg ritma. Ono što je mnogo važnije je što ne zvuči da je rađen po šabloni, iako se moderni trendovi nisu mogli izbjeći. To je možda i najslabija točka ovog albuma, jer albumom vlada pravilo: što manje instrumenata i zvukova – pjesma se doima boljom.

Dio pjesama će privući pažnju onih slušatelja koji vole glas od Björk, ali ne vole kad previše eksperimentira (dobro, to baš i nije neki značajan dio pop-publike), a dio koji voli pop, ali im je dosadilo ono pz-pzzzz-pzzz-pzzzzz i slične stvari koje mora imati svaka pjesma članica top liste koja drži do sebe. Sa svojim suradnikom i koautorom Jackom Antonoffom kreirala je zanatski solidnu muzičku potku koju je obogatila svojom ‘pomaknutom’ interpretacijom i korištenjem ‘start-stop sustava’ – ritmovi se svako toliko mijenjaju.

U moru mladih djevojaka/žena koje žele zvučati kao žene pred klimakterijem (šifra: Adele), na “Melodrami” se nikad ne gubi osjećaj da se Lorde prvenstveno igra sa svim tim zvukovima jer se želi izraziti, i uživa u tome, bez obzira što su neke emocije možda teške.

I to joj uspijeva. “Green Light”, “Sober” ili “The Louvre” su nešto što bih zaista želio čuti na radiju (možda i hoću, naročito ako ga s vremena na vrijeme upalim), “Liability” je intrigantna klavirska balada, “Hard Feelings/Loveless” je trebalo razdvojiti kao dva zasebna entiteta, a moćna “Writer in the Dark” i “Perfect Places” decentno privode ovu priču kraju. Preslušavanjem albuma otkrivaju se dalje Lordine mogućnosti, a to je pjevanje uz doslovno minimalnu količinu instrumentalnih dionica – što nadmašuje veliku većinu pop-izvođača. Pjevanje joj je neuobičajeno ekspresivno i možda će doći vrijeme da na nekim idućim projektima još više stavi svoj glas u prvi plan.

U tekstu za “Pure Heroine” napisao sam, i to više u šali, da nam predstoji slati delegacije na Novi Zeland i to je doživjelo svoje ostvarenje: Lorde se slikala s hrvatskom predsjednicom. Sad ću biti malo hrabriji i reći da bi baš bilo lijepo poslati Lorde na Eurosong da predstavlja Hrvatsku. Ona s time neće ništa dobiti, vjerojatno neću ni ja, ali bilo bi lijepo. Ovo je pop muzika koja ima smisla, šušta i gušta.