Lo-fi punk

Mogli bismo se dotaknuti mnogih tema u ovoj recenziji, ali potrudit ću se ponajviše zadržati na onom što je za nas najbitnije, a to je naravno sama glazba.

Uvod je takav jer je pomalo čudno čuti grub muški vokal kako se dere u ženskom rodu. Transformacije koje frontmen prolazi u ovom trenutku bile su prisutne i na prošlom albuma, a sada na EP-u “Sagorijevanje apatije” dolaze do punog izražaja.Zanemarit ćemo to jer spolnost uopće nije bitna za samu glazbu, već ćemo se bazirati na onom što su Abergaz ovdje ponudili, a to je splet pravih punkerskih skladbi kojima nedostaje produkcije da bi dobile pravu notu, zbog čega ovo izdanje zvuči kao da je na brzinu snimljeno (što u stvarnosti možda i jest slučaj).Punk je krenuo kao pokret protiv države i za socijalnu pravednost, a baš o tome i govore pjesme. Ima ih sedam, a nekako najuvjerljivije djeluju s “Kmetovska” koja bi sigurno mogla postati prava koncertna atrakcija, ali ovako na albumu se vrlo teško razaznaje što se to točno deru.

Inače, sama svirka je brutalna, par akorda i udaranje do besvijesti, baš onako što bi se i trebalo očekivati od punkera, ali mnogi su punk otpisali nakon prve pojave pop punka. On još uvijek postoji, ali je daleko od top ljestvica, a kod nas se najbolje isčitava s bendovima poput Šank! ili u ovom slučaju Abergaz.

“Sagorijevanje apatije” u principu nije loš album, ali manjak ikakvih zahvata na snimci daje jednu odbojnost preslušavanju albuma jer nas vraća u vrijeme loših snimaka s kazete od prije nekoliko desetljeća. Vremena se mijenjaju, živimo u digitalnom dobu, pa kako su im i drugi albumi ‘čišćeg’ zvuka, tako su trebali i malo uložiti i u ovaj. Uspjeh bi sigurno bio bolji jer bi se tada lakše mogao slušati.