Ljubičasta sadašnjost velikog Downa

Mnogo je vremena prošlo od kada su “Stone the Crow” i “Lifer” oduševljavali sve one koji su ostali iznenađeni činjenicom da Anselmo iz Pantere ima jedan siroviji i umorniji bend – Down.

Uvijek su plesali po nekakvom rubu sludgea i klasičnog rocka s metal
primjesama, a bendovi kao Crowbar i Corrosion of Conformity garantirali
su epitet supergrupe. I super albume, naravno…

Nekako su drugi i treći album ostali u zraku, jer su unatoč super pjesmama bili nedovoljno konkretni i svježi. Ili su vremena bila drugačija, ili su previše čekali od prvijenca. Ili štogod već… Stigla je 2012., situacija u muzičkom biznisu se promijenila, a Down su odlučili svoje buduće radove razdijeliti na četiri EP izdanja, najavljena za sljedeće nedefinirano razdoblje – sigurno kroz dvije-tri godine. Prvi je označen brojkama “IV”, kao rednim brojem albuma i “I”, kao rednim brojem skraćenog nastavka, ali i bojom – “The Purple EP“. Križ na naslovnici samo pokazuje još jedne njihove uzore – Black Sabbath.

Nema više Rexa Browna i više to nije ‘pola Pantere’, uletio je poznati lik Pat Bruders koji se s njima već družio u Crowbaru i svakojakim side projektima. Ostatak je tu – sirovi klasik rock bubnjevi Jimmya Bowera koji se i dalje kune u Zeppeline i moćno gitarističko partnerstvo Windsteina i Keenana. Anselmovu karizmu ionako prepoznate za sekundu i pol, iako moram priznati da mi sad već polako i fali njegov growl i vrisak iz Pantere.

Devetominutna “Misfortune Teller” i neki spori trenuci depresivnog dooma “The Work Is Timeless” ubrajaju se u najbolje pjesme koje je Down izbacio, a ostatak je dokaz da imaju i ideja i muda držati se žestine (“Levitation“) sukladne stilu i godinama. I da su zbilja odstupili od ikakvih tripova i laganica, jer nema ovdje nečega kao “Where I’m Going” ili “Jail”.

“NoLA” će uvijek ostati ‘onaj’ album koji ih je definirao i započeo sve, pauza do “Bustle In Your Hedgerow” i “Over The Under” mogla se upotpuniti ovakvim izdanjem. Čak i ovako kratkim i čak i stilski ovako upakiranim.

Šest pjesama za 34 minute mnogi znaju nazvati i pravim albumom, a Down je u to vrijeme ugurao ono što su obećali i ono što znaju najbolje – sirovu rock metal sludge ‘gazionu’, podosta konkretniju od zadnja dva studijska izdanja, ali i izazov koji zbilja moraju popratiti s još tri odlična EP-a.

Ako uspiju, imat ćemo paket dostojan najboljeg duplog albuma u povijesti svih supergrupa i žanrova koji su ove iskusnjare dotaknule. Stvari su uzeli u svoje ruke (složili vlastitu izdavačku kuću), internet čini čuda i bilo bi zbilja ultimativno glupo da bilo tko upoznat s Downom ne nabavi “The Purple EP”.