Ljubav, svemir, anđeli i pop-rock… i to dva puta

Kad nečemu date ultimativno sveobuhvatno ime ‘Love’, vjerojatno i vi i publika očekujete nešto nadnaravno, definirajuće i jednostavno – dobro, najbolje. Angels & Airwaves tako su imenovali čak četiri svoja izdanja.

Jedno je prvi dio muzičkog albuma “Love Part I“, drugo je nekakav
multimedijalni live event (rečeno poengleženim ‘cool’ rječnikom), pa
onda nekakav art film, i naposljetku logičan nastavak albuma “Love Part
II“.

Samo da onda i podsjetimo – Angels & Airwaves najpoznatiji su zbog činjenice da je to bend Toma Delongea od trenutka kada se zasitio Blink 182. Neko vrijeme su taj bend fanovi zbog toga prezirali, ali u trenutku kad se Blink 182 vratio, ispostavilo se da je Tom (u suradnji s ekipom koja je proletjela kroz 30 Seconds To Mars i Lostprophets) jedan od zaposlenijih likova na sceni.

Prvi dio ovog albuma izašao je digitalno prije nekih godinu i pol, a ljubitelji fizičkih izdanja tek sada su došli na svoje, jer je drugi dio albuma (usput rečeno – puno bolji dio) natjerao gazde da sve spakiraju u combo izdanje i bubnu ih na dva CD-a. Ono za što ne treba biti veliki znanstvenik zaključak je da je to opet jako nostalgičan i romantičan pop rock album (ili dva) koji pokazuje kako bi bilo kada bi se Blink 182 smio smiriti, pretvoriti u mlađeg brata U2 i prestati pjevati o šmrkljima i tinejdžerskim pizdarijama. Problem je samo što Angels & Airwaves nema nikakvu širinu u tim temama i djeluje samo kao isti taj tinejdžer, više zaljubljen, i nimalo zaigran.

Svemirski ofarbana odiseja počinje pjesmom “The Flight of Apollo“, stvari redovito imaju intro i outro, a nakon “Young London” i “Epic Holiday” čovjek se svakom novom pjesmom počinje pitati “Jesam li ovaj riff već negdje čuo?“. Svi refreni su pamtljivi s reverbastim gitaricama koje su u ovako plovnom pop-rocku redovito ziheraški potez s malo šansi za čuđenje. Ono što podiže obrve ekipi koja prati Toma što god da napravi pjesma je “Letters to God, Part II“, koja je nastavak na istoimenu pjesmu snimljenu u njegovom drugom projektu – Box Car Races.

Možda su mislili da prvi dio albuma nije dostojan fizičkog izdanja ili su zbilja bili vizionari koji su znali da će dobiti i nastavak. Možda i nije bitno, ali činjenica je da “Part II” zvuči koncentriranije i bombastičnije. Deja vu efekt i na njemu se pojavljuje, poruke “We never grow up” tu su bez prestanka (“Saturday Love“), s “Anxiety” na red dolazi i usporedba s Coldplay klavijaturama, a završetak cijele priče – “All That We Are” pohvalno je igranje s malo epskijim pristupom. Barem na kraju pjesme gdje na završnom dijelu kreće ‘planinsko’ soliranje kao u komercijalnoj verziji modernog Oldfielda i Pink Floyda.

Ono od čega je nemoguće pobjeći činjenica je da Tom ne odustaje od ultra prepoznatljivih melodija i pristupa pjevanju, te da i dalje zvuče kao primitivniji, pažnje žedan U2 za mlade. Voljeli ili ne voljeli U2 ili ovaj bend, teško da bi ovakve klišej pjesme nekome mogle zasmetati. Problem je samo što je Tom tvrdio da će ovaj bend okrenuti rock svijet naglavačke. Teško, majstore, teško…