Ljeto 2009., ljeto histerije i Blur ludila

“Midlife: A Beginner’s Guide To Blur” je bio predigra za niz povratničkih Blurovih koncerata koji su se održavali ovog ljeta na Otoku gdje je bila neviđena histerija za njima, budući da u punoj formaciji (što znači s Coxonom) nisu svirali gotovo deset godina.

Na trenutak, svijet je stao, svi su se nadali da će Blur nastaviti tamo
gdje je stao 1999. s albumom “13”, ali nažalost, sve je to bilo jako
kratkog vijeka, budući da su shvatili da bi ubrzo naišli na iste
probleme zbog kojih su se i prvotno raspali.

Tako je i najbolje, da se bend raspadne na vrhuncu svoje karijere, a ne nakon diskografskih debakla kada to ispada nužda. The Beatles su bili među prvima koji su to napravili, a nakon njih, nažalost, mnogi njihovi suvremenici nisu napravili istu stvar nego se i dalje furaju na stare hitove s doziranim slab(ij)im novim albumima, pa je iz tog razloga i bio mali šok kada su se Blurovci povukli u potpunosti nakon “Think Tanka“.

Ovih dana se slična parada događa oko Johna Frusciantea i Red Hot Chili Peppersa gdje fanovi ne shvaćaju zašto im omiljeni gitarist odlazi… Stvar je vrlo jednostavna, on nikad nije želio svirati u velikom bendu, što je i ranije dokazao kada je totalno pukao početkom ’90-ih., navukao se na droge i zamalo izgubio glavu, a uz to, Peppersi više ne mogu ići uzlaznom, nego samo silaznom putanjom, tako da je shvatio da je učinio sve što je mogao, da je najbolje da se vrati svojim ‘razgovorima s duhovima’ i objavljivanju solo-albuma.

U tom pogledu, sasvim je lijepo da se Blur vratio na nekoliko koncerata da pokaže svo ludilo koje se u ’90-ima. vrtjelo oko njih, a povratak nije bio samo suhoparan nastup, nego jedan vrlo inspirirajući, prepun energije koje tada možda i nisu imali. To govorim zato što na “All the People: Live at Hyde Park” četvorka pljušti punkerskom snagom koju su vrlo rijetko pokazivali dosad.

Dvostruki album prepun hitova odražava presjek karijere jednog od najvećih i najznačajnijih bendova u zadnjih dvadesetak godina i na njemu ponovno nisu odsvirane neke ključne pjesme, ali čemu tražiti dlaku u jajetu kad su najbitniji sastojci tu, neizbježno počevši od prvog uspješnog singla “She’s So High“.

Gotovo svaka izvedba je posebna, ima dozu sirovosti i energije koja je potrebna da izludi svakog na koncertu, a jasno se uočava da svi oni zajedno dišu s bendom, deru svoje glasnice, ruke… Ipak, bilo kako bilo, neke pjesme su ipak mnogo posebnije i drugačije, to se najbolje osjeti na pjesmama “Tender” i “Song 2” gdje deseci tisuća ljudi pjevaju zajedno s Albarnom. I ovako, tek preko audio-zapisa, prolaze trnci kroz slušatelja, a kako je tek tada bilo u Hyde Parku… A osim njih tu su još “Country House“, “Parklife“, “The Universal“, “Coffee & TV“, “Girls & Boys“…

Za kraj, ne mogu se oteti dojmu da je stvarno trebalo početkom srpnja se naći u Engleskoj i zapjevati zajedno s bendom i kritičnom masom ljudi jer je ovo teško ponovljivo, bend u odličnoj formi, nikad žešći i britkiji kao tada, publika raznježena i raspjevana što konačno može ponovno vidjeti svoj omiljeni bend na stageu, a menadžeri trljaju ruke i kažu ‘uh, što će ovo biti odličan live-album’. I zaista, ovo jest odličan live-album.