Live-album koji ne zvuči kao live

Zeni Geva su pomalo kultni bend iz Japana koji su na sceni debelo preko dva desetljeća i nedavno su se nakon dugo godina vratili novim albumom “Alive And Rising” koji je ipak samo još jedan live-album.

Nastali su još daleke 1987. i ubrzo su stekli popularnost u Americi što im je bila odlična odskočna daska u daljnjoj karijeri, posebno iz razloga što se u njih zaljubio Steve Albini s kojim su surađivali na mnogim albumima. Posljednjih desetak godina članovi su se većinom bavili drugim projektima, a zanemarili Zeni Gevu, ali su odlučili da je vrijeme za povratak i veliku turneju, a među koncertima je i Zagreb izabran kao jedna od stanica.

Da ne bi bila ‘turneja na suho’, dečki su odlučili izdati live-snimke s prošlogodišnjih japanskih datuma iz Kyota i Kobea, a ujedno i proslavljaju povratak bubnjara Tatsuyaje Yoshide u bend, nakon gotovo 20-godišnjeg izbivanja.

Ovo je vrlo neuobičajen live-album koji uopće ne zvuči kao live-album. Odmah na početku preslušavanja “Alive And Rising” osjeti se nedostatak koncertnog štimunga jer publika je totalno izbrisana iz zvučnih kulisa pa ovaj album više nalikuje na neko manje uspješno studijsko izdanje, nego na brutalno energično koncertno, što se očekuje od jednog benda tipa Zeni Geva.

Osnova zvuka je vrlo jednostavna, svodi se na vokal, gitare, bubanj i kaosspad, ali sam zvuk je ipak mnogo kompleksniji. Moglo bi se reći da je to progresivni rock koji ipak suvereno hara noiseom, uključuje hardcore i metal elemente u veliki eksperiment iz kojeg isijava energija koja nosi cijeli materijal. Ipak, mora se priznati da nedostaje malo kemije koja bi još više izdigla pjesme iz nekog solidnog prosjeka presjeka njihove karijere.

Gledajući samu glazbu, ona je definitivno najbolja strana benda jer se izvrsno ritmički nadopunjuju, brutalnim solažama i improvizacijama čime progresivni elementi često upadaju u prvi plan. Problem ipak leži u nešto slabijim vokalnim dionicama za koje je zadužen frontmen KK Null jer su teško shvatljive, budući da se njegova interpretacija ne može nazvati pjevanjem, već više neartikulirano deranje engleskog s jakim japanskim štihom.

Trojac u 13 skladbi na 53 minute albuma pruža dovoljno interesantnih ideja da se navuče popriličan broj ljudi alternativnijeg zvuka na subotnji zagrebački koncert, ali ipak ostaje veliki upitnik kod ovog albuma.

Pomalo je neshvatljivo da su se nakon toliko dugačke karijere i prethodno čak tri live-albuma sada odlučili vratiti s ovako pomalo zbrkanim liveom bez prave koncertne atmosfere, jer time pokazuju kao da im i nije stalo do publike kojoj sviraju, pa tako sva ta eksperimentalno-progresivna noise-čarolija nije toliko upečatljiva kao što je mogla biti.

Posljednjih mjeseci oduševilo me nekoliko live-albuma koji su svaki na svoj način povisili standarde za takva izdanja zbog čega mi “Alive And Rising” nije toliko upečatljiv kao što je mogao biti, jer ponavljam, nije tu ništa krivo odsvirano, sfalšano ili loše, samo je nedovoljno uzbudljivo i bez prave atmosfere za jedno koncertno izdanje.