Limunadica za fanove

Iako u svojoj karijeri ima jedan od najprodavanijih singlova svih vremena, za Bryana Adamsa možemo reći da je odavno postao pjevač koji uzalud troši svoje i naše vrijeme što vrlo dobro prikazuje i novi album obrada.

Od kada su se godine počele pisati s dvojkom na početku, Bryan Adams je pokazao da može jedino pjevati “Those were the best days of my life” jer od tada nema gotovo nikakvih značajnijih uspjeha. Generalno mu se karijera vrti oko starih pjesama od kojih su neke stvarno postale evergreenovi (“(Everything I Do) I Do It for You”, “Summer of ’69″…) i te pjesme će svatko rado poslušati, dok drugo su ljudi zaboravi jer je potpuno nebitno, baš kao i ovaj album.Već smo vidjeli kod velikog broja nekad popularnih pjevača da krenu s obradama kad im karijera stagnira, odnosno kad im je popularnost u značajnom padu. Kao što sam rekao, to se Adamsu događa već barem desetljeće i pol, pa je bilo krajnje vrijeme da nekako osvježi karijeru, pa eto asa iz rukava.Na žalost, iako je odabir pjesama čak i solidan, Bryanova jednolična izvedba je ono što u startu odbija album. Znam, fanovi će reći to je pravi Bryan Adams, ali iskreno, zvukovno se uopće ne čuje neka razlika između njegovih autorskih pjesama i ovih obrada što je dokaz da je dobar dio njih poprilično degradirao.

Njegov glas je karakteristični, isto kao i melodije, sve je to dobro trasirano još u ’80-ima i malo tog je tijekom vremena promijenio. Obrađujuće sebi drage pjesme, dobra stvar je što je pjesme promijenio, djelomično ih prearanžirao, ali upravo jest to i glavna mana jer ove nove ‘stare’ pjesme zvuče baš kao i dobar dio njegovog dosadašnjeg repertoara,pa se ne osjeća neka posebna potrebitost istih.

Album sadrži deset obrada i jednu novu autorsku stvar “She Knows Me“. Upravo “She Knows Me” pokazuje sve ranije navedeno jer takve pjesme je ispucavao još u ’80-ima svako malo, pa tu nema nikakve emocije, uzbuđenja niti iznenađenja. To je klasični Bryan Adams.

Kad se s druge strane osvrnemo na obrade, tad uočavamo da prilagodba Adamsovom pismu poprilično kvari dojam. To se ponajprije osjeća u starim klasicima poput “I Can’t Stop Loving You” ili “Kiss and Say Goodbye” čije su izvedbe totalno beskrvne. Čak i Rod Stewart na posljednjim albumima djeluje bolje i zanimljivije, iako su i njegovi radovi poprilično slabašni.

Na žalost, kako se album razvija, tako limunadica postaje sve nesnošljivija i neslušljivija. Vjerujem da će Bob Dylan zabraniti Adamsu sviranje i pjevanje “Lay Lady Lay” koliko je njegova verzija dosadna, a ne bih sumnjao da i još poneki autor koji je živ napravi istu stvar. Ostatak se zasigurno okreće u grobu od ovakvog načina izražavanja njihovih skladbi.

Ako baš želite slušati “Tracks of My Years” gdje je Adams skupio sve njemu drage pjesme, radije ih poslušajte u samoći jer sumnjam da će se široj masi svidjeti. Mnoge odlične pjesme na albumu “Tracks of My Years” su svedene na razvodnjenu i zašećerenu limunadu koja će imati vjerojatno dobar odjek u radijskom eteru, ali kao samostalni album malo tko će ga zavrtiti, posebno ga neće staviti na repeat nakon preslušavanja. Jednostavno, album nema ponuditi ništa što bi vas toliko uzbudilo…