Licemjerna vojska ne posustaje

“End of Disclosure” dvanaesti je studijski uradak ovog švedskog death metal benda koji je na sceni već 23 godine i svakako pripada u red najutjecajnijih skandinavskih postava.

U samim počecima bio je izrazito mračan, goropadan death metal bend, poglavito u periodu prva dva albuma kada je vokal bio Masse Broberg. I to s jakim prefiksom ‘sotonski’ death metal, budući da je Masse pisao tekstove s takvom tematikom, što se, logički, odražavalo i na glazbu.Nakon njegovog odlaska Peter preuzima ulogu vokala i gitarista, piše glazbu i tekstove, te bend s vremenom postaje sve melodičniji, ali uvijek je to oštar i britak death metal. Zna se da već dugo snimaju kao trojka, pa je uz Petera na basu Mikael Hedlund, i to još od samih početaka, a od 2004. na bubnjevima je Horgh. Do tada poznatiji kao bubnjar Immortala, čiji je član još i danas.

Tri su godine prošle od prethodnog albuma “A Taste Of Extreme Divinity”, a ne treba posebno napominjati da je hiperaktivni Peter većinu tog perioda proveo snimajući i tourirajući sa svojim drugim bendom Pain, producirajući, miksajući… Ništa neobično, kod njega se ionako sve vrti oko glazbe. Upravo je pojačani angažman s Painom uzrokovao ‘stradavanje’ Hypocrisya, nekako kao da je ostavljen ‘po strani’, no to nije bio razlog da ponovno ne dobijemo album kakav bend renomea Hypopcrisya i zaslužuje.

“End of Disclosure” sasvim je dobar, iako pomalo generički album, koji kombinira staru školu death metala sa svojim mlađim melodičnim death metal burazom. Album je moderno produciran, mračne atmosfere, s dominantnim Peterovim pjevanjem, u kojem izmjenjuje duboke i opake growlove i guturale s razularenim i neobuzdanim screamovima. Gitarski riffovi su dosta teški, ali i protočni, na momente čak djeluju i thrasherski, možda povremeno i potrošeno, a generalno odišu jakom dozom epske atmosfere.

Bubnjevi su, po običaju, dosta snažni, univerzalni i osvježavajući, sa čestim ritmičkim izmjenama, naglasak je na duplim bas izvedbama, dok se, s obzirom na atmosfersko opredjeljenje albuma, bas gitarama ipak trebala dati malo jača, da ne kažemo dublja uloga.

Album otvara “End of Disclosure“, pjesma umjerenog tempa, čak pomalo osjećajna, gotovo kao ‘mainstream death metal’, s upečatljivim i često ponavljanim refrenom, nakon nje slijedi ubitačna “Tales of Thy Spineless“, po uzoru na njihove starije dane; visoki scream odmah na početku, bubnjarsko razaranje i Peterovo kombinirano pjevanje. Donekle slična joj je “United We Fall“, dušu dala za ‘banganje’, koja nakon žestokih početnih riffova prelazi na dinamičan i lepršav tempo, opet s kombiniranim tonalitetom Peterovog vokala, te razvaljujućim Horghovima bubnjanjem.

Kako se već i naviklo na njihovim albumima, poglavito od početka ovog stoljeća, nije sve samo brzo i ubitačno, već u sredini albuma dolazi do usporavanja, što se osjeća i čuje u pjesmama “Hell is Where I Stay” i “Soldier Of Fortune“, s finim, ali prekratkim akustičnim interludijem. Za kraj ostaje naepizirana balada “The Return“, moćna, osjećajna i riffovski nabijena. Vrlo dobra pjesma, ali ne nadmašuje njihovu ‘baladu nad baladama’ “Deathrow (No Regrets), s albuma “Into The Abyss” iz 2000. godine.

Svim ‘novooformljenim’ Hypocrisy fanovima ovaj će se album svidjeti i možemo ga mirne duše svrstati u Top 5 od 12 studijskih albuma. Iako, o individualnim ukusima u slučaju ovog benda ne treba trošiti previše riječi, oni su ionako davno formirani. Pogotovo kod ekipe kojoj su kultna prva dva ostvarenja. Njima će i ovaj album najvjerojatnije biti tek ‘još jedan u nizu’.

No, ipak, važno je samo jedno, a to je da Peter neumorno stvara na svim poljima i da mu svugdje ide dosta uspješno. A to mnoge može samo veseliti.