Let do Alienovog planeta

Mladi kalifornijski sastav Helion Prime nastao je 2014., a već početkom prošle godine ‘u vlastitom aranžmanu’ objavio debitantski album i krenuo u potragu za izdavačem.

Misija je uspjela početkom 2017. godine, kada mu AFM Records ‘za ozbiljno’ objavljuje isti album, bez uobičajenih potprodukcijskih preinaka, tek s EP-em “The Drake Equation” kao bonusom.Album je otpjevala Heather Michele Smith, koja je s Jasonom Ashcraftom osnovala bend, no krajem prošle godine ga i napustila, pa tek treba čuti kako će Helion Prime zvučati s novom pjevačicom Kaylom Dixon. No ‘o tom po tom’, odnosno kada za to dođe vrijeme.

A ono što se napravilo i izašlo na ovom izdanju zvuči sasvim solidno, bez obzira što je očito da je bend u potrazi za svojim identiteom. Naime, Helion Prime je u ovih deset pjesma stilski kombinirao power i heavy metal, hard i melodic rock, pop, a ima i nešto progresivnih ideja. Dakako, nije to za zamjeriti, posebice stoga jer su sve to skupa pristojno uspjeli posložiti. Mladi su i naučit će, rekli bi mnogi.

Doduše, ambijent jeste malo u ‘raskoraku’ s tekstualnom tematikom koja se bavi znanstvenim i fikcijskim postavkama, nedostaje mu, recimo, više filmskog ugođaja, neizvjesnosti, drame i traume, čak možda mrvu i horora, no s druge strane, dovoljno je sve to skupa ozbiljno da, u najmanju ruku, zadovolji zadanu formu.

S obzirom na pretpostavku da su se snalazili, odnosno da si nisu mogli priuštiti (pre)skupe studije, produkcija zvuči poprilično dobro, i više nego pristojne jasnoće, a na momente i malo bahatijeg zvuka. Heatherini vokali imaju ozbiljnost, staloženost i hladnoću, no problem zna biti što su na momente premlaki u odnosu na raznovrsne, nadasve čvrste i energične gitare, pa bi back pjevanja bilo trebalo češće koristiti.

Dosta ozbiljnosti nailazimo i u povremenim dionicama klavijaturama, svaka numera ima, ili barem pokušava imati, dojmljiviji refren, a malo više pustolovnosti u melodijama isto ne bi bilo na odmet. No sve u svemu, kako rekosmo, solidan je ovo materijal, koji u prvoj polovici ima dosta pop i rock segmenata i laganijih ritmova, poput pjesme “Into The Black Hole“, nalik ‘baby-metal’ shemama, koju, baš kao i “Life Finds A Way“, spašava dosta konkretan zvuk gitara.

Intro “Into The Alien Terrain” ima neke futurističko-dramaturške natruhe uz pomoć T. Rexova režanja, syntheva i naracija (Travis Sigler), a “The Drake Equation” je melodična metal pjesma s agresivnijim gitarama i brzim bubnjem, te spomenutom back-up potporom glavnom pjevanju.

Prijelomni trenuci albuma stižu u ambijentalnoj pjesmi baladnog & srednjeg ritma, “A Place I Thought I Knew“, “You Keep What You Kill” je najžešći broj s kombinacijom ‘beauty and the beast’ pjevanja, odnosno čistih i vrištećih ženskih s režećim muškim pjevanjima (Bryan Edwards), poprilično oslonjen na power, pa dobrim dijelom čak i na izlizane metalcore sheme.

“Oceans Of Time” je snažan melodični power s dojmljivim neoklasičnim solom na klavijaturama i gitarama te nedvojbeno, najkonkretnijim pjevanjima. Najviše ambijentalnosti i progresivnih ideja, uz akustike u uvodnom, sporijem dijelu i čvrsti srednji i ubrzani tempo u ostatku, osim finala, pa kombinaciju čistih muških (Niklas Isfeldt) i, pomalo pretihih, ženskih vokala, te nešto orkestralnijih opredjeljenja, donosi odjavna “Live And Die On This Day“.

Zanimljiva i, glazbom, znanošću i fantastikom, zanesena mlada ipa iz Helion Prime na svom je premijernom dijelu pokazala da ima potencijala, a hoće li se uzdići i uspjeti izaći na svježinu dana, ili se ugušiti u smradu kojekakvih bezveznanjaka, trebat će pričekat drugo izdanje.

Na kojem će se morati odrediti sami prema sebi, ali jednako tako, i ‘na van’, prema onima kojima je njihova glazba namijenjena. Bez obzira na činjenicu što ovaj album i nema baš ‘crnih rupa’. Ili barem ne predubokih.