Layne, nadam se da se i tebi ovo sviđa…

    5312

    Alice In Chains

    Black Gives Way To Blue

    Datum izdanja: 28.09.2009.

    Izdavač: Virgin / Dallas Records

    Žanr: Grunge, Metal, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. All Secrets Known
    2. Check My Brain
    3. Last Of My Kind
    4. Your Decision
    5. A Looking In View
    6. When The Sun Rose Again
    7. Acid Bubble
    8. Lessons Learned
    9. Take Her Out
    10. Private Hell
    11. Black Gives Way To Blue

    Hoćemo li biti suhoparni i pričati o pjesmama koje se nalaze na ovom albumu? Ili ćemo biti nostalgični i tužni pa pričati o onome kojeg više nema. Hoćemo li biti ljuti što su uopće nastavili s ovim bendom i snimili novi album? Ili ćemo biti ljudi i razumjeti njihove potrebe da ožive ono čega su i oni bili velikim dijelom? Hoćemo li blagosloviti ili iznova preispitivati novi album Alice In Chains?

    Još od 1996., zadnjeg albuma i zadnjeg zajedničkog koncerta (MTV Unplugged), zbilja nisam ni sanjao da će se ikada ocjenjivati novo izdanje Alice In Chains, a da nije neki ‘best of’. U biti, još se sjećam kako sam s frendom zbunjeno gledao line-up jednog festivala tamo negdje 2006. i u nevjerici gledao natpis – Alice In Chains.

    Već tamo je bilo jasno da William DuVall sasvim pristojno može na koncertu zamijeniti prvi (ili drugi, kako vam drago) vokal, ali bilo je veliko pitanje kako ga zamijeniti (da ne budemo bezobrazni i kažemo – kopirati) na albumu. ”Black Gives Way To Blue’‘ je jedan jasan odgovor. A sada, da se još malo vratimo na ime koje se ne može (niti smije) zanemariti.

    Layne Staley, sitni i dozlaboga karizmatični frontmen Alice In Chains, posljednji puta je zrak udahnuo negdje 2002. (kažu da je preminuo na isti datum kao i Kurt Cobain) i tako definitivno potvrdio da više nećemo čuti “Man In The Box”. Jerry Cantrell čak je ponovno reizdao svoj album ”Degradation Trip” samo kako bi se dostojno zahvalio čovjeku koji ga je inspirirao i hranio vokalnim i glazbenim idejama.

    Muziku podržava

    No, jednu stvar treba, na pomalo bezosjećajan način, zaključiti. Cijeli Alice In Chains bio je drogeraški bend (to će potvrditi svi članovi), a Layne je bio taj koji je zaglibio preduboko da bi se izvukao.

    Također, Jerry je uvijek bio glavni autor u bendu. Čak su i njegovi solo albumi uvijek izazivali pitanje ‘Kako bi ovo tek dobro zvučalo da s njim pjeva i Layne!’. Zato je pomalo bezobrazno zamjerati njima što su (slučajno) pronašli novog čovjeka i nastavili raditi ono što vole i što rade prokleto dobro. A da uopće ne pričamo koliko bi bilo bezobrazno pričati o bivšem overdoziranom pjevaču, a uopće ne spomenuti npr. Sean Kinneya i Mike Ineza, ljude koji su snimili ovako dobar album.

    Sada, koliko god se još može lamentirati i pričati o svijetu Alice In Chains, moramo se okrenuti ovom albumu. Albumu za koji uopće ne skrivaju da je posvećen Layneu i albumu koji definitivno bez srama može stati uz bok bilo kojem njihovom dosadašnjem albumu. Možda je ipak najbliži onom bezimenom s tronogim psom na naslovnici, jer su po atmosferi i postepenoj zaraznosti najbliži.

    Check My Brain” s jako zanimljivim riffom i “A Looking In View” su prvi singlovi s albuma i ono što smo čuli i prije izlaska. Već te stvari pokazuju da ne zvuče kao tipični Alice In Chains, jer one jesu tipični Alice In Chains.

    Uvodna “All Secrets Known” možda je malo iznenađujuća na početku, jer su neki očekivali življi start, ali već prvim stihom “Hope, a new beginning” fanovima objašnjavaju što su ovdje htjeli postići. Ono o čemu pred desetak godina nismo ni razmišljali, ovdje često dolazi na pamet – što pjeva Jerry, a što drugi vokal (bio to Layne ili William)? Veliko je pitanje tko je i tko je bio, po količini pjevanja, lead vokal ovog benda (naravno, bez sumnje da Jerry kvalitetom i specifičnošću glasa zaostaje za obojicom), pa je tek “Last Of My Kind” predstavila Williama i u autorskom i u pjevačkom svjetlu.

    Ono što je uvijek bio veliki dio benda akustična gitara, ovdje se javila na “Your Decision” i nešto slabijoj “When The Sun Rose Again” i odmah nas podsjetila na EP ”Jar Of Flies”. Najdepresivniji dio albuma je spora i umorna “Acid Bubble“, a ono što najviše podsjeća na power balade kao “Down In A Hole” je “Private Hell“, pomalo najdraži dio albuma.

    Za kraj, naslovna stvar je još jedna dirljiva laganica na kojoj im je klavir malo posudio čak i Elton John. I tako je sve proletjelo u njihovom stilu – odličan zvuk, sludgeaste gitare, atmosferično i hipnotično. Što drugo očekivati od Alice In Chains i što drugo tražiti od njih?

    Prošlo je predugih 14 godina i jako mi je drago da ovi ljudi još uvijek funkcioniraju, a na albumu su opjevali prošlost vezanu za preminulog pjevača na način koji do sada nikada nisu obznanili u javnosti. Kao čovjek koji je odrastao uz tu generaciju bendova, uvijek će mi na srcu ležati Layne Staley, ali uvijek moramo biti otvoreni za nešto što ljudi pokušavaju napraviti i bez njega. Kako se ono kaže – koga nema, bez njega…

    Još bi se i uvod i kraj recenzije mogao nabildati mišljenjima, teorijama, opravdanjima i pokudama. Ali, već i ovako se cijela priča malo previše produžila pa ćemo stati na loptu i prepustiti ljudima da uz sjećanje na Layneovu eru ipak preslušaju album koji polako zacjeljuje rane.

    Muziku podržava