Lakoća spajanja jazza i elektro rocka

Još od pobjede na Urban demo festu, trebalo je pripaziti na bend E-Play koji se svakim novim albumom gurao prema naprijed. S četvrtim albumom “Obični ljudi” ponovno su uspjeli napraviti novi iskorak.

Album je izvorno izdan kao free-download krajem prošle godine, a budući da se žele jače probiti i van granica Srbije, bilo je logično da pronađu nekog diskografa što im je za hrvatsko tržište poslužio Aquarius Records. Album je vrhunski, na potezu je diskograf…Neke glavne osobine koje krase srpsku scenu zadnjih desetak godina jasno su prisutne i u zvuku E-Playa, od rock baze gdje dominiraju bas i bubanj, preko vrlo minimalističkih tekstova, do generalno vrlo melodične svirke koja lakoćom spaja alternativu i komercijalu. Ipak, dok bi se u inozemstvu to malo drugačije nazivalo, kod nas je takav tip glazbe i dalje alternativa.Logično skretanje od dosadašnjeg zvuka je uvjetovano i jednim porodiljnim dopustom Biljane Todorovski, a trojka Maja Cvetković, Danilo Nikodinovski i Goran Ljuboja uspjeli su složiti album koji bi se u par riječi mogao opisati kao melodičnija i nedistorzirana Disciplina Kičme s nešto više elektro dodataka.Da stvar pojednostavimo, najbolje je preslušati neke od dosadašnjih singlova da shvatimo da je E-Play bend koji je sposoban zadovoljiti mnoge dijametralno suprotne polove i pri tome ne napraviti niti jedan kompromis. Tako lako uspijevaju u cijelu priču ubaciti i Matiju Dedića i njegov jazz klavir, a opet sve zvuči vrlo prirodno i prije svega upečatljivo.Najjača stvar albuma, složit će se mnogi, jest “Divan dan” koji ima gitarsku melodiju koja je vrlo zarazna i ljudi već nakon prvog slušanja započinju ju pjevušiti ili zviždati. “Hiljadu ljudi” započinje kao elektro rock psihodelija, a vrlo brzo preraste u pravu rockačinu sa sanjivim vokalima.

Ostatak albuma lijepo balansira od laganijih tema do nešto žešćih, pri tome često uplivava i u psihodeličniju sferu čime su E-Play dokazali vrlo širok raspon svog opusa i snalažljivost skladanja gdje ništa ne odlazi u pretencioznost ili monotoniju. Tako još možemo izdvojiti npr. “Ljubica” i “Ovde” (tu je pomogla Biljana) ali i bilo koju drugu, ali taj dio ću ostaviti da sami procjenite svoje favorite jer sam siguran da će ih biti.

Na kraju bi bilo fer reći i ponešto o hrvatskom jazzistu na srpskom elektro-rock albumu jer ovakve stvari se generalno rijetko događaju (ne suradnja Hrvata i Srba, već jazza i elektro-rocka). “Iluzija” je nit vodilja albuma jer je čak u tri verzije posložena na album, kao regularni komad, te kao dva svojevrsna remiksa od kojih je “Velika iluzija” nešto manje dojmljiva od ostatka. Baš u tim skladbama “Iluzija” i “Mala iluzija” gostuje Matija koji je svojim dojmljivim klavirskim radom oplemenio skladbu i dokazao da jazz može biti vrlo dobar temelj za elekro rock bez obzira što su žanrovski dosta daleko udaljeni.

Šteta što ovakvi albumi dolaze kod nas sa zaostatkom od nekoliko mjeseci ili nikad ne budu objavljeni, kao da smo na kraju svijeta, a ne susjedi jer razmjenom ovakve glazbe sama kultura slušanja ‘alternative’ se može dignuti na viši nivo, pa ‘alternativa’ više neće biti ‘alternativa’ već standard koji je sposoban zauzeti i najviša mjesta regionalnih top ljetvica. “Obični ljudi” i nekoliko singlova s njega to svakako zaslužuju.