The National
High Violet
Datum izdanja: 10.05.2010.
Izdavač: 4AD / Dallas Records
Žanr: Indie Rock, Post-Punk
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Kada bi me netko pitao da u zadnje vrijeme izaberem najljepšu tugu svakako bih izabrala The National i njihov novi album “High Violet“. To im je ukupno peti album, ali treći u nizu od njihova tri zadnja dobra albuma.
Kroz ovaj album rastu, otkrivaju se više, dorađuju detaljima, ali svakako nastavljaju ono njihovo sad već prepoznatljivo i utvrđeno, a to je taj Matt Berninger bariton. Upravo taj glas najviše stvara tu ugodu lake težine o kojoj progovaraju svakom pjesmom i doslovno vas nenametljivo natjeraju da poželite kao u pjesmi ”Little Faith” staviti ocean i rijeku između svega i njih i sebično ih slušat’ dok ih ne utvrdite.
Kažem utvrdite, jer Matt Berninger kao i tekstopisac kroz stihove progovara tugom, ali ne i patetikom i svaka pjesama krije citate za pamćenje i to ne nužno u uzlaznim i glasnim refrenima ili dojmljivim završetcima pjesama, pa je potrebno traženje. Potrebno je i ponovno slušanje jer se svakim sljedećim slušanjem bolje otpetljavaju i doživljavaju, nikako to nisu pjesme što lako probijaju na površinu i još lakše nestaju kao pjena.
Matt je kroz svaku pjesmu iskren i to se osjeti, osjeti se ta njegova zakačenost na određenu frekvenciju osjećaja o kome progovara. Na samom početku to čini uz skoro doslovno mantranje u pjesmi “Terrible Love” kojim ne poriče onaj trenutak kada vam uleti ‘tupilo od nekuženja’ u vlastiti život, pa uporno ponavljate nešto ne bi li tako to lakše shvatili.
Nastavlja vam se sumanuto i nepovezano objašnjavati kroz pjesmu “Afraid Of Everyone” očito kopajući po vlastitom strahu od uloge roditelja, stihovi su zbunjujući, a uostalom zar nije i ta zadaća, strah od dobrog utjecaja na vlastiti mali model je pregolem, pa je i sasvim logična zatražena, ali skoro totalno neprimjetna ispomoć u vidu gospodina Sufjana Stevensa u pjesmi, zajedno su valjda jači.
To lijepo glorificiranje vlastite zbunjenosti u glavi, ali jasnoće na papiru svakako postiže neku kulminaciju kako u riječima tako i u notama u pjesmi “Conversation 16” koja je jednostavno lijepa i ustvari euforična ma koliko teški osjećaji stajali iza nje.
Čak i na kraju albuma kad priča o čemu li već priča, jer iskreno pjesmi “Vanderlyle Crybaby Geeks” ni naslov ne kužim, dobro nam sve objašnjava jer nekako dok je slušam, povjerujem mu da o tome nečem o čemu priča ima pojma, a vjerojatno je to povjerenje osjetio i Justin Vernon iz Bon Ivera kad je odlučio gostovati u baš toj pjesmi.
The National ovdje imaju svega, tihog bubnja, glasnijih gitara, nježnih klavira, lelujavih gudača, na prepad trubača, pregršt pratećih vokala i svih tih znanih začina rocka kojima zalutaju i u ostalo.
No namjerno odbijam progovoriti o njima kao bendu koji ‘zvuči kao’ jer ruku na srce svaki bend će uvijek zvučati kao neki drugi, pa te usporedbe ostavljam vama, u protivnom si zvučim kao netko tko samo nabraja koje sve on bendove zna, ali zato ću vrlo jasno i glasno vam reći da riječi pjesama zvuče kao Mattove i definitivno imaju njegov bariton, što niži što viši, za dopunu i dirljivu glazbenu pratnju ostatka benda bez kojeg ‘osjećaj za feeling’ naravno ne bi bio potpun, pa svakako kažem poslušati i odlutati, u toj tuzi ima svakog od nas, ruka u vatru za to.
Tekst: Maja Biloglav