Lako teški, nenametljivo nametljivi

    7602

    The National

    High Violet

    Datum izdanja: 10.05.2010.

    Izdavač: 4AD / Dallas Records

    Žanr: Indie Rock, Post-Punk

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Terrible Love
    2. Sorrow
    3. Anyone’s Ghost
    4. Little Faith
    5. Afraid of Everyone
    6. Bloodbuzz Ohio
    7. Lemonworld
    8. Runaway
    9. Conversation 16
    10. England
    11. Vanderlyle Crybaby Geeks

    Kada bi me netko pitao da u zadnje vrijeme izaberem najljepšu tugu svakako bih izabrala The National i njihov novi album “High Violet“. To im je ukupno peti album, ali treći u nizu od njihova tri zadnja dobra albuma.

    Kroz ovaj album rastu, otkrivaju se više, dorađuju detaljima, ali svakako nastavljaju ono njihovo sad već prepoznatljivo i utvrđeno, a to je taj Matt Berninger bariton. Upravo taj glas najviše stvara tu ugodu lake težine o kojoj progovaraju svakom pjesmom i doslovno vas nenametljivo natjeraju da poželite kao u pjesmi ”Little Faith” staviti ocean i rijeku između svega i njih i sebično ih slušat’ dok ih ne utvrdite.

    Kažem utvrdite, jer Matt Berninger kao i tekstopisac kroz stihove progovara tugom, ali ne i patetikom i svaka pjesama krije citate za pamćenje i to ne nužno u uzlaznim i glasnim refrenima ili dojmljivim završetcima pjesama, pa je potrebno traženje. Potrebno je i ponovno slušanje jer se svakim sljedećim slušanjem bolje otpetljavaju i doživljavaju, nikako to nisu pjesme što lako probijaju na površinu i još lakše nestaju kao pjena.

    Matt je kroz svaku pjesmu iskren i to se osjeti, osjeti se ta njegova zakačenost na određenu frekvenciju osjećaja o kome progovara. Na samom početku to čini uz skoro doslovno mantranje u pjesmi “Terrible Love” kojim ne poriče onaj trenutak kada vam uleti ‘tupilo od nekuženja’ u vlastiti život, pa uporno ponavljate nešto ne bi li tako to lakše shvatili.

    Muziku podržava

    Nastavlja vam se sumanuto i nepovezano objašnjavati kroz pjesmu “Afraid Of Everyone” očito kopajući po vlastitom strahu od uloge roditelja, stihovi su zbunjujući, a uostalom zar nije i ta zadaća, strah od dobrog utjecaja na vlastiti mali model je pregolem, pa je i sasvim logična zatražena, ali skoro totalno neprimjetna ispomoć u vidu gospodina Sufjana Stevensa u pjesmi, zajedno su valjda jači.

    To lijepo glorificiranje vlastite zbunjenosti u glavi, ali jasnoće na papiru svakako postiže neku kulminaciju kako u riječima tako i u notama u pjesmi “Conversation 16” koja je jednostavno lijepa i ustvari euforična ma koliko teški osjećaji stajali iza nje.

    Čak i na kraju albuma kad priča o čemu li već priča, jer iskreno pjesmi “Vanderlyle Crybaby Geeks” ni naslov ne kužim, dobro nam sve objašnjava jer nekako dok je slušam, povjerujem mu da o tome nečem o čemu priča ima pojma, a vjerojatno je to povjerenje osjetio i Justin Vernon iz Bon Ivera kad je odlučio gostovati u baš toj pjesmi.

    The National ovdje imaju svega, tihog bubnja, glasnijih gitara, nježnih klavira, lelujavih gudača, na prepad trubača, pregršt pratećih vokala i svih tih znanih začina rocka kojima zalutaju i u ostalo.

    No namjerno odbijam progovoriti o njima kao bendu koji ‘zvuči kao’ jer ruku na srce svaki bend će uvijek zvučati kao neki drugi, pa te usporedbe ostavljam vama, u protivnom si zvučim kao netko tko samo nabraja koje sve on bendove zna, ali zato ću vrlo jasno i glasno vam reći da riječi pjesama zvuče kao Mattove i definitivno imaju njegov bariton, što niži što viši, za dopunu i dirljivu glazbenu pratnju ostatka benda bez kojeg ‘osjećaj za feeling’ naravno ne bi bio potpun, pa svakako kažem poslušati i odlutati, u toj tuzi ima svakog od nas, ruka u vatru za to.

    Tekst: Maja Biloglav

    Muziku podržava