Lako slušanje

Nekad su rock kritičari prezirali Neila Diamonda do te mjere da su ga uglavnom ignorirali.

Premda mu, kao ni Billy Joelu, nisu mogli osporiti talent za skladanje
dramatičnih i pamtljivih melodija u stilu klasika iz tzv. ‘Velike
američke pjesmarice’, obojica su im išla na živce zbog svog poliranog i
promišljenog izričaja, dizajniranog za profil urbane publike kojem
pripadaju cure iz ”Seksa i grada” (a kojem rock kritičari uglavnom ne
pripadaju).No, stvari su se promijenile. Ovo je 21. stoljeće i što se glazbe tiče, granice su izbrisane i sve prolazi. Neil Diamond tako danas može dijeliti publiku s Beastie Boysima i Metallicom, jednako kao što s njima dijeli producenta nekih svojih recentnih albuma.

Album “Dreams” Diamond je producirao sam i, kako piše na omotu izdanja, na njemu ‘izvodi izbor njemu najdražih pjesama iz rock ere’. Što bi točno bila ‘rock era’ ne znam, ali pjesme obuhvaćaju razdoblje od sredine šezdesetih do sredine osamdesetih, s tim da se ni za jednu od njih ne može reći da je pretjerano rockerska. Uglavnom su to vještom, izučenom rukom napravljene balade kakve je uostalom skladao i sam Diamond.

Tu su dvije pjesme od Lennona/McCartneya, dvije od Randya Newmana, po jedna od Leona Russella, Leonarda Cohena, Harrya Nilssona itd. U svakom slučaju, društvo koje zna složiti pjesmu s glavom i repom, a Diamond se nije sramio ubaciti i jednu svoju stvar, “I’m A Believer” koju su proslavili The Monkeysi.

S obzirom da je Diamond odlučio odabrati po osobnom sudu ‘najveće pjesme’ spomenute ere, a ne skrivene favorite, ne čudi što je većina pjesama koje je odabrao svima dobro poznata, te su mnoge od njih već doživjele brojne obrade. Među njima je uostalom i, po Guinessovoj knjizi rekorda najviše puta obrađena pjesma svih vremena, “Yesterday” The Beatlesa.

Album počinje obradom “Ain’t No Sunshine” Billa Withersa, koja je možda i najuspjelija pjesma na albumu. Diamond prebire po akustičnoj gitari uz pratnju klavira, gudača i orgulja. Pjesma je efektna u svom akustičnom aranžmanu.

Pjesme će nastaviti slijediti taj model akustičnih instrumenata i nenapadnih aranžmana, u kojima uglavnom ima vrlo malo mjesta za perkusije. Rezultat je ujednačen album na kojem Diamondov glas zvuči uvjerljivo, no ipak nekako hladno i distancirano. Emotivniji dijelovi pjesama ne zvuče kao istinsko proživljavanje tih emocija, već kao dramatiziranje kazališnog glumca. Taj Diamondov stil je vjerojatno jedan od razloga zašto ga kritičari od početka nisu voljeli.

Drugi problem je što su sve pjesme odsvirane u ozbiljnom tonu i sporom ritmu, uključujući i spomenutu “I’m A Believer” koja zvuči potpuno drugačije nego što ste navikli, pa nakon nekog vremena poželite da Diamond već jednom opali puni akord po toj gitari, umjesto da samo prebire po žicama, te unese malo krvi u izvedbu.

No, to se na žalost ni u jednom trenutku ne događa, pa je “Dreams” jedan od onih albuma koje ćete možda i često zavrtjeti da vam svira u pozadini, ali vas niti jedanput neće pretjerano uzbuditi.