Lagano buđenje iz predugog sna

    1175

    Spock's Beard

    Brief Nocturnes and Endless Sleep

    Datum izdanja: 24.03.2013.

    Izdavač: InsideOut Music

    Žanr: Progressive Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Hiding Out
    2. I Know Your Secret
    3. A Treasure Abandoned
    4. Submerged
    5. Afterthoughts
    6. Something Very Strange
    7. Waiting For Me

    Američki progressive rock sastav Spock’s Beard proteklih se godina kao malo zagubio u glazbenom svijetu.

    Iako ih je prije više od deset godina, na vrhuncu karijere i albuma “Snow”, napustila glavna poluga Neal Morse, koji se u najvećem dijelu posvetio solo karijeri, momci su našli snage i nastavili dalje. Kompozitorsko ‘breme’ na sebe su u najvećem dijelu preuzeli Nealov brat Alan i bubnjar Nick D’Virgilio, koji je postao glavni vokal, a s klavijaturistom Ryom Okumotom i basistom Daveom, uz Alana i Nicka trećim originalnim članom, bend je poprilično samouvjereno nastavio dalje.

    Bilo je tu dobrih djela, poput “Feel Euphoria” (2003.) ili “Octane” (2005.), no nakon njih počeo je evidentan kreativni pad koji je kulminirao albumom “X” (2010.), koji je više izgledao kao alibi izdanje, nego kao djelo uglednog benda, jednog od ključnih imena modernog progresivnog rocka. Postalo je evidentno da se nešto hitno mora mijenjati u samom pristupu glazbi, isto tako, kemija među članovima više nije bila ni blizu onoj proteklih godina, a nekako najnezainteresiranije djelovao je Nick, koji je u konačnici 2011. i otišao. Zadatak koji se postavio pred ostale članove bio je sve samo ne lagan, jer pronaći Nicku zamjenu u biti je značilo pronaći mu – zamjene.Odnosno bubnjara i pjevača, jer je jako mali, gotovo mizeran broj persona koje su u mogućnosti sinkronizirati sviranje bubnjeva i glavno pjevanje. Dugogodišnji session bubnjar Jimmy Keegan nametao se kao logično rješenje za mjesto stalnog člana, iako se ni u izboru novog pjevača nije potrošilo mnogo vremena. Rješenje je pronađeno u Tedu Leonardu iz skupine Enchant, bez dvojbe jednom od najjačih pjevača prog rock scene, koji je 2011. najprije imao ulogu session člana, no ona je brzo prerasla u status stalnog člana.

    Tako posložena, ekipa je krenula u snimanje novog, jedanaestog studijskog albuma, na kojem se dosta dugo radilo i koji je, na neki način, djelomični povratak Spock’ Bearda na pozicije koje je nekada držao. “Brief Nocturnes and Endless Sleep” bismo prije svega mogli doživjeti kao kontinuitet rada iz pretprošlog i s početka prošlog desetljeća, što će reći da je ovo album s puno više progresivnijih ideja ukalupljenih u pjesme kompleksnijih kompozicijskih formi. Što se, u konačnici, može uočiti po njihovom broju i ukupnom trajanju. Odnosno, sedam ih se protegnulo u skoro 56 minuta.

    Muziku podržava

    Spock’s Beard vratio se sofisticiranijem soundu u kojem se osjeća finoća instrumentalnih izvedbi, koje uza svu svoju individualnu vrijednost ipak više ‘rade’ na kolektivnom razmišljanju i na taj način razbijaju stereotipe o progresivi kao glazbi bez osjećaja koja se uglavnom bazira na bezosjećajnim tehničkim izvedbama. Iliti instrumentalnim soliranjima. Ima toga i ovdje, ali u nekim normalnim, više spontanim nego kontroliranim omjerima. Iako, to ne mijenja činjenicu da su instrumentalije dosta univerzalnih i vrlo zahtjevnih formi. Od gitara koje su u akustičnim i solo dijelovima sjetne, osjećajne, u rockerskijim riffovima teže i agresivnije, preko ‘višebojnih’ klavijatura, u svojoj osnovi neoklasičarske, na momente retro-rockerske ili pak space opredjeljenja, a općenito dosta maštovite, razigrane i utjecajne kao rijetko kada.

    Ritam sekcija djeluje nešto jednostavnije, osvjetljenije, ali i direktnije i energičnije u odnosu na radove zadnjih godina, a pogotovo se to odnosi na bubnjeve, koji su konstantno ugodnih ritmova, pa čak i u momentima kada im je zvuk ‘šupljikav’. Vokali Teda Leonarda očekivano se ubrajaju u jake temelje albuma, suptilni su, odmjereni, kooperativni, s visokom dozom modulativnosti.

    Od glatkih, melodijama ispunjenih, duševnih izvedbi, sve do energičnijih, moćnijih dijelova, u kojima naglašavaju svoju muževnost. Pjesme se ističu strukturaliziranošću, ozbiljnošću i pedantnošću, ali i kao takve poprilično su lagodne za slušanje, jer ima dosta opuštenih ritmova, koji variraju od onih sporih, preko srednjih do umjereno, tek na momente nesputano brzih. Posložene na način da se u njima konstantno nešto događa, aranžmani su lijepo ukomponirani, instrumentalne se izvedbe kontinuirano izmjenjuju i nadopunjuju, u njima nalazimo raznolikosti, a u kontinuitetu održavaju pritajenu napetost i šanse da postanu monotone skoro da su ravne nuli.

    Razigraniji piano, nešto samplea, agresivniji riffovi i neoprogresivne klavijature uvod su u čas zaigranu, uveseljenu, čas mirnu, emotivnu pjesmu “Hiding Out“, dok u “I Know Your Secret” ima nešto više bržih ritmova u kontinuitetu, čak dodira s popom, smirujućeg interludija s laganim pjevanjem i klavijaturama, te značajnim udjelom back vokala. Laganija stvar “Submerged” podsjeća na Pink Floyd, poglavito u decentnim gitarskim soliranjima, “Afterthoughts” ima nešto zanimljivije i ‘prirodnije’ sampleove, malo više grubosti u riffovima i energičnosti u svim instrumentalijama, raspjevana je, s preklapanjima i poklapanjima glavnih i pratećih vokala, a zanimljiva je po tome što ju je sukreirao Neal Morse.

    Možda i najugodniji vokalni dijelovi su u “Something Very Strange“, neoprogresivnoj pjesmi sa jazz influencama, puno klavijatura, nešto popa, poglavito u refrenskim dijelovima, u kojima Ted neodoljivo podsjeća na Seala. Odjavna stvar je “Waiting For Me“, dvanaestipolminutni, kako se to običava reći, progresivni ep, s kombinacijom bržih i sporijih ritmova, miksom space i neoklasičarskih klavijatura, žešćim bubnjevima, gitarama i pjevanjima, a također je jedna od pjesama koja u sebi nosi gene Pink Floyda, poglavito u mirnijim, psihodelijom nabijenim dijelovima.

    Spock’s Beard je s ovim albumom na dobrom putu da vrati dio nekadašnjeg ugleda, ozbiljno poljuljanog zadnjim ostvarenjima. No taj je put još dug i trebat će minimalno dva albuma, i to bolja od ovoga, da bi ljubitelji benda i ove vrste glazbe na njega počeli gledati na isti, ili na bar sličan način kako je to bio slučaj do prije nekih sedam-osam godina. Odnosno da bi Spock’s Beard prestao putovati i stigao makar i blizu cilja, ako ne i do njega.

    Za tako nešto “Brief Nocturnes and Endless Sleep” poslužit će kao dobar start, jer radi se o jako zahvalnom albumu, koji je potvrdio da se ovaj bend vraća nakon dugog sna.

    Muziku podržava