Labuđi pjev omiljenog gitarista modernog doba

    1420

    Tremonti

    All I Was

    Datum izdanja: 16.07.2012.

    Izdavač: Fret 12

    Žanr: Hard Rock, Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Leave It Alone
    2. So You’re Afraid
    3. Wish You Well
    4. Brains
    5. The Things I’ve Seen
    6. You Waste Your Time
    7. New Way Out
    8. Giving Up
    9. Proof
    10. All I Was
    11. Doesn’t Matter
    12. Decay

    Dok je Creed najčešće kritiziran zbog nekakve nedefinirane mržnje (ili ljubomore) prema pjevaču, Tremonti je s Alter Bridge napokon pobrao neokaljanu titulu koja mu pripada – gitaristički MVP modernog rocka.

    Čovjek ima melodije u malom prstu, zna složiti genijalan masni riff i
    preostalo mu je samo da sve skupa digne za još jednu letvicu više i da
    se oslobodi svih okova koje mu nameću bendovi i njihova očekivanja.Rezultat toga je – solo album. Dvanaest pjesama koje je smislio sam, a osim gitare odradio je i sve vokale. No, ono najbitnije je ipak njegov opis – “Ovo je mnogo brže i mnogo žešće od svega na što ste navikli od mene, a mnogo dijelova je jednostavno pre-metal za Creed ili Alter Bridge!

    Sad, nije baš da je to čovjek otpjevao kao Bruce Dickinson ili da su riffovi uz blastbeatove pobjegli s izgubljenog albuma Dimmu Borgira, ali da je to jedna žešća, muškija i direktnija verzija Alter Bridgea – definitivno! Zvuči jako zanimljivo i potentno iako se treba priznati – formulastično, predvidivo i već mnogo puta odsvirano. No, ima li tu šarma? Ima!

    Muziku podržava

    Recimo, “Wish You Well” ima rifčugu i tempo za zainteresirano načuliti uši, prvi singl “You Waste Your Time” diči se moćnim istrzavanjem na kakvo nismo navikli kod modernog radio rocka, a diljem cijelog albuma zna se dogoditi do sada zabranjeno – dupla bas pedala! Posebno na “So You’re Afraid” ili “Decay” koja je popizdila i ni od kuda iznenadila brzinom.

    Ali, diljem albuma se, isto tako, zna dogoditi i totalno tipični pjesmuljak (“Giving Up“) s nekoliko izmjena kitica-refren, drugačijim bridgeom i još pokojim refrenom. Kad se tome pribroje generičke riječi i mid-tempo (“Proof“), dobivamo tipični američki hard-rock bend.

    Ono gdje se Tremonti i dalje osjeća jako ugodno su nekakve post-grunge power balade – “The Things I’ve Seen” i “New Way Out” gdje je na kraju izolirao dušu.

    Po sposobnosti da super sviraju ali i da znaju napisati pjesmu, neki se usuđuju Tremontija stavljati uz bok velikanima i majstorima riffa – Hetfieldom i Dimebagom, a ono na što ovo sve skupa miriši eventualno bi se moglo usporediti s Cantrellom koji se također s dva solo albuma odmarao od turbulentnih i tragičnih godina provedenih u Alice in Chains uz Laynea Staleya.

    Ovo jest mračnije i žešće od njegova dva benda, ali svatko navikao na bilo kakav metal poželjet će da je ovo ispalo – još žešće! Unatoč tome – lik će mi ostati jedan od najdražih gitarista na sceni!

    Recimo ovako – najveća snaga ovog projekta/albuma upravo je Tremontijeva gitara, a najveći minus su pjesme. Onakve – uobičajene, predvidive, uredno strukturirane i već odsvirane od raznih američkih rock/metal bendova. Srećom, Tremonti je kod današnje generacije priskrbio dosta kredita i svatko bi trebao shvatiti što je ovime htio reći. Ili otpjevati… Ili odsvirati…

    Muziku podržava