Tremonti
All I Was
Datum izdanja: 16.07.2012.
Izdavač: Fret 12
Žanr: Hard Rock, Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Dok je Creed najčešće kritiziran zbog nekakve nedefinirane mržnje (ili ljubomore) prema pjevaču, Tremonti je s Alter Bridge napokon pobrao neokaljanu titulu koja mu pripada – gitaristički MVP modernog rocka.
Čovjek ima melodije u malom prstu, zna složiti genijalan masni riff i
preostalo mu je samo da sve skupa digne za još jednu letvicu više i da
se oslobodi svih okova koje mu nameću bendovi i njihova očekivanja.
Sad, nije baš da je to čovjek otpjevao kao Bruce Dickinson ili da su riffovi uz blastbeatove pobjegli s izgubljenog albuma Dimmu Borgira, ali da je to jedna žešća, muškija i direktnija verzija Alter Bridgea – definitivno! Zvuči jako zanimljivo i potentno iako se treba priznati – formulastično, predvidivo i već mnogo puta odsvirano. No, ima li tu šarma? Ima!
Recimo, “Wish You Well” ima rifčugu i tempo za zainteresirano načuliti uši, prvi singl “You Waste Your Time” diči se moćnim istrzavanjem na kakvo nismo navikli kod modernog radio rocka, a diljem cijelog albuma zna se dogoditi do sada zabranjeno – dupla bas pedala! Posebno na “So You’re Afraid” ili “Decay” koja je popizdila i ni od kuda iznenadila brzinom.
Ali, diljem albuma se, isto tako, zna dogoditi i totalno tipični pjesmuljak (“Giving Up“) s nekoliko izmjena kitica-refren, drugačijim bridgeom i još pokojim refrenom. Kad se tome pribroje generičke riječi i mid-tempo (“Proof“), dobivamo tipični američki hard-rock bend.
Ono gdje se Tremonti i dalje osjeća jako ugodno su nekakve post-grunge power balade – “The Things I’ve Seen” i “New Way Out” gdje je na kraju izolirao dušu.
Po sposobnosti da super sviraju ali i da znaju napisati pjesmu, neki se usuđuju Tremontija stavljati uz bok velikanima i majstorima riffa – Hetfieldom i Dimebagom, a ono na što ovo sve skupa miriši eventualno bi se moglo usporediti s Cantrellom koji se također s dva solo albuma odmarao od turbulentnih i tragičnih godina provedenih u Alice in Chains uz Laynea Staleya.
Ovo jest mračnije i žešće od njegova dva benda, ali svatko navikao na bilo kakav metal poželjet će da je ovo ispalo – još žešće! Unatoč tome – lik će mi ostati jedan od najdražih gitarista na sceni!
Recimo ovako – najveća snaga ovog projekta/albuma upravo je Tremontijeva gitara, a najveći minus su pjesme. Onakve – uobičajene, predvidive, uredno strukturirane i već odsvirane od raznih američkih rock/metal bendova. Srećom, Tremonti je kod današnje generacije priskrbio dosta kredita i svatko bi trebao shvatiti što je ovime htio reći. Ili otpjevati… Ili odsvirati…