LaBrie se ćevapima odmara od bifteka

    801

    James LaBrie

    Impermanent Resonance

    Datum izdanja: 29.07.2013.

    Izdavač: InsideOutMusic

    Žanr: Progressive Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Agony
    2. Undertow
    3. Slight Of Hand
    4. Back On The Ground
    5. I Got You
    6. Holding On
    7. Lost In The Fire
    8. Letting Go
    9. Destined To Burn
    10. Say You’re Still Mine
    11. Amnesia
    12. I Will Not Break

    Dok se Dream Theater spektakularno sprema za izlazak novog (nimalo originalno imenovanog) albuma, ostali članovi popunili su vrijeme prije turneje vlastitim aktivnostima.

    Ono što pjevaču Jamesu LaBrieu spada u sekundarni opis posla je njegova
    solo karijera. I nije ona nikakva novost, upravo suprotno!

    Ne znam ni sam koji po redu, jer službeno je ovo treći album pod ovakvim imenom, ali ukupno čak peti jer je radio i pod nekakvim dodatnim nepotrebnim kvazi-imenom MullMuzzler. No, manje bitno. S identičnom ekipom koju je okupio na prošlom “Static Impulse” složio je i novi, što će reći da je opet ovo komercijalni povremeno deatherski, povremeno grooverski metal s dodatkom onoga što LaBrie inače nema – vrisak i growl kojeg odrađuje bubnjar Peter Wildoer (bio je i finalist u izboru novog bubnjara Dream Theater).

    Treba priznati da je upravo to najveće osvježenje koje LaBrievi solo albumi donose u odnosu na ono što slušamo u matičnom bendu. Bez progerskih egzibicija, dosta pliće i jednostavnije. Groove brutalni riff na kitici i onda redovito pjevni refren – uobičajena formula pjesmica kao “Agony” (nekakav a capela “Yeaaaah” na kraju pjesme zbilja djeluje bizarno) ili “Undertow“.

    Muziku podržava

    I ono što se već tu primijeti su te nategnuto inteligentne riječi (već i naslov albuma “Impermanent Resonance” govori za sebe), ili izlizano paradoksalne “Silently Screaming” i slično. I u riječima i u riffovima vidi se da LaBrie u osnovi nije nenadjebivi pjesmo-pisac, već melodični školski vokal koji nekome paše, a nekome jako smeta. Baš zato gitarist Sfogli unosi ponešto sebe i vjerujem da ima dosta kredita u ovim pjesmama.

    Radijski refreni i glasni pop najčešće mi padaju na pamet kad uokvirujem ovu sliku, jer se to prostire i na “Holding On”, i “Letting Go“, a da ne pričamo o pop metal pjesmuljku “Back on the Ground” kojeg kao da je jedva dočekao. Ali, opet – za ljubitelje žestokih tonova to će biti mila majka u odnosu na “Say You’re Still Mine” koja bi mirne duše mogla biti na nekom albumu rariteta Mariah Carey.

    Na metal se vratio u “I Will Not Break” i zgotovio ovu kombinaciju nekakvog Soilworka i onoga što inače slušamo od njega. Čak je i growlova nešto manje nego inače, a gitarističkih soloa još manje. Valjda mu je Petrucci malo dosadio…

    Sve zajedno su to neloše 3-4 minutne pjesmice, svaka s dobrim headbangerskim riffom i očekivanim refrenom, ali nekako je sve skupa i jako – obično. Pa sad, ako nemate nešto uzbudljivije što čeka na vaše preslušavanje, nije ni ovo loša opcija.

    Muziku podržava