James LaBrie
Impermanent Resonance
Datum izdanja: 29.07.2013.
Izdavač: InsideOutMusic
Žanr: Progressive Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Dok se Dream Theater spektakularno sprema za izlazak novog (nimalo originalno imenovanog) albuma, ostali članovi popunili su vrijeme prije turneje vlastitim aktivnostima.
Ono što pjevaču Jamesu LaBrieu spada u sekundarni opis posla je njegova
solo karijera. I nije ona nikakva novost, upravo suprotno!
Ne znam ni sam koji po redu, jer službeno je ovo treći album pod ovakvim imenom, ali ukupno čak peti jer je radio i pod nekakvim dodatnim nepotrebnim kvazi-imenom MullMuzzler. No, manje bitno. S identičnom ekipom koju je okupio na prošlom “Static Impulse” složio je i novi, što će reći da je opet ovo komercijalni povremeno deatherski, povremeno grooverski metal s dodatkom onoga što LaBrie inače nema – vrisak i growl kojeg odrađuje bubnjar Peter Wildoer (bio je i finalist u izboru novog bubnjara Dream Theater).
Treba priznati da je upravo to najveće osvježenje koje LaBrievi solo albumi donose u odnosu na ono što slušamo u matičnom bendu. Bez progerskih egzibicija, dosta pliće i jednostavnije. Groove brutalni riff na kitici i onda redovito pjevni refren – uobičajena formula pjesmica kao “Agony” (nekakav a capela “Yeaaaah” na kraju pjesme zbilja djeluje bizarno) ili “Undertow“.
I ono što se već tu primijeti su te nategnuto inteligentne riječi (već i naslov albuma “Impermanent Resonance” govori za sebe), ili izlizano paradoksalne “Silently Screaming” i slično. I u riječima i u riffovima vidi se da LaBrie u osnovi nije nenadjebivi pjesmo-pisac, već melodični školski vokal koji nekome paše, a nekome jako smeta. Baš zato gitarist Sfogli unosi ponešto sebe i vjerujem da ima dosta kredita u ovim pjesmama.
Radijski refreni i glasni pop najčešće mi padaju na pamet kad uokvirujem ovu sliku, jer se to prostire i na “Holding On”, i “Letting Go“, a da ne pričamo o pop metal pjesmuljku “Back on the Ground” kojeg kao da je jedva dočekao. Ali, opet – za ljubitelje žestokih tonova to će biti mila majka u odnosu na “Say You’re Still Mine” koja bi mirne duše mogla biti na nekom albumu rariteta Mariah Carey.
Na metal se vratio u “I Will Not Break” i zgotovio ovu kombinaciju nekakvog Soilworka i onoga što inače slušamo od njega. Čak je i growlova nešto manje nego inače, a gitarističkih soloa još manje. Valjda mu je Petrucci malo dosadio…
Sve zajedno su to neloše 3-4 minutne pjesmice, svaka s dobrim headbangerskim riffom i očekivanim refrenom, ali nekako je sve skupa i jako – obično. Pa sad, ako nemate nešto uzbudljivije što čeka na vaše preslušavanje, nije ni ovo loša opcija.