La Roux i dalje bez problema zabavlja raj(u)

Prošlo je čak pet godina otkad je ‘mala riđokosa’ zaludila svijet svojim synthpop pjesmuljcima koji su s lakoćom ulazili u uho. Nekoliko hitova i zvijezda je rođena.

Pomalo neuobičajeno, nekadašnji duo La Roux su uzeli podužu pauzu i nisu htjeli odjednom naštancati novi album koji bi mogao poljuljati uspjeh prvijenca. O debiju “La Roux” bespotrebno je pričati, budući da je dosegnuo čak do Grammya za najbolji elektronski/plesni album 2011.

Iznenađenja gotovo da i nismo mogli očekivati s novim albumom, no ona ipak postoje. Prvo što upada u oko je tek devet pjesama (nakon pet godina čekanja ipak se moglo očekivati nešto ‘opširniji’ album), iako po minutaži i nije prekratak (oko 42 minute). Drugo što upada u uho je naizgled manjak hitova koji ‘sjedaju na prvu’ poput recimo “In for the Kill”, “Quicksand” ili “Bulletproof”.Najbolji momenti dolaze kad se La Roux odmakne od klasičnog i nešto mračnijeg synthpopa kojeg je dosad magistrirala, kao, na primjer, u skladbi “Cruel Sexuality” koja zvuči kao Blondie prije 35 godina. S takvim stvarima možemo očekivati da ovaj duo neće biti samo još jedna atrakcija koja je plesala nekoliko sezona.

Slušajući uvodnu “Uptight Downtown” osjeti se da su istraživali uokolo, odnosno, kako su slični bendovi uspjeli jer upravo ova skaldba glazbeno nalikuje na ono što bi The Ting Tings mogli napraviti.

Kao što sam i ranije rekao, iznenađenja postoje, a upravo jedno takvo jest i “Kiss and Not Tell” koja bi mogla ostati i najviše zapamćena s ovog albuma. Rekao bih da je pravi ljetni hit, zarazna melodija, zabavan tekstić, zanimljivo posložena ritmičnost… Siguran zgoditak.

Kako idemo dalje, tako dobivamo predvidljivije skaldbe koje mnogo duguju popularnim synthpop bendovima od prije tridesetak godina, počevši od Eurythmics (“Paradise Is You“), pa sve do Depeche Modea u nešto progresivnijim temama kao što je “Silent Partner“, ali ima i modernih utjecaja poput Tegan & Sare sa “Sexotheque“. Najgora skladba s albuma je “Tropical Chancer” koja zvuči kao remiksirana parodija na ‘tropske ritmove’ koje su znali prezentirati No Doubt ili solo Gwen Stefani.

Generalno, La Roux nisu mogli previše promašiti s novim albumom jer ih ljudi s nestrpljenjem očekuju već godinama, pa će tako svaka nova pjesma lijepo sjesti i zaboravit će se dugačak period u kojem ih nije bilo. Dio ih je vjerojatno i zaboravio, pa će ovo biti dobra prilika za ponovno upoznavanje.

La Roux su zabavan synthpop bend i ovom zgodom su najbolji kad se odmaknu od klasičnog zvuka kojeg su nam predstavili na prvijencu. Utjecaji su i dalje jednaki, glazba ’70-ih i ’80-ih prošlog stoljeća, ali ovog puta su se ipak malo više zaigrali oko ritmičnosti, s Kariba.

Sve u svemu, s albumom “Trouble in Paradise” projekt La Roux ne bi trebao imati nikakve probleme, trebali bi nastaviti gdje su stali pred par godina, a nama samo preostaje vidjeti hoće li Ellyin glas izdržati mnogobrojne koncerte i kako će to sve dalje saživjeti bez Bena Langmaida koji ju je friško napustio.