Kvaliteta skrivena iza ‘domaćeg’ engleskog

Recenzirati album za koji unaprijed pretpostavljaš da je plod ogromnog entuzijazma i ljubavi prema vlastitom stvaralaštvu svojih članova, stavlja me u nezavidnu poziciju da svoje misli oblikujem u ‘politički’ korektne rečenice kako ne bi ispalo da bezobrazno pljujem po nečemu što, već čujem optužbe, ionako ne razumijem. Radi se ovdje o prvijencu “So Little Left To Say” riječke country grupe intrigantnog imena Crooks & Straights čije ime poprima potpuno drugu konotaciju nakon preslušavanja albuma.

Crooksi su bend utemeljen ne tako davne 1999., a svoj debi na međunarodnoj sceni imali su tri godine kasnije u “International Country Music Sampler” izdanju nezavisnog Comstock Recordsa čime su postali, ako to išta znači, ‘prvi izvođač iz Hrvatske čiji materijal izdaje, promovira i distribuira jedna američka diskografska kuća‘.

I na ovoj rečenici zapravo prestaju svi pravi superlativi jer unatoč kvalitetnom muziciranju, dobre produkcije i hrabrih aranžmana, Crooksi su ponudili samo mediokritetski album s tek par odličnih autorskih country uradaka.

Najveća zamjerka ide njihovoj pjevačici (neka ne shvati ovo preosobno) koja je svojim nevještim pjevanjem i katastrofalnim engleskim (znate koji engleski? onaj u kojem se ‘there’ izgovara kristalno čistim ‘der’) doslovno unakazila one pjesme lomeći jezik svugdje gdje je imala glavnu pjevačku ulogu (sjetite se samo Edith iz “Alo alo” i bit će vam jasno).

Sve bi to naravno bilo sasvim u redu da se ne radi o bendu koji i za autorske pjesme inzistira na engleskom, pa ako je već tako neka slijedeći put taj engleski toliko ne ‘bode u oči’. Album je naravno vrijedan preslušavanja uz obavezno preskakivanje 2, 5 i 9 stvari.