Kurtov prijatelj osvaja svijet

War on Drugs je program američke vlade kojim se pokušava suzbiti upotreba droga, počevši od proizvodnje, pa sve do prodaje i konzumacije. Zanimljiv motiv za uzimanje imena benda…

Sam bend inače postoji već desetak godina i sad kad je Kurt Vile postao rock star, mnogi vole pripisati da je svirao u bendu The War on Drugs. Kada se preslušavaju albumi, jasno se vidi da su im utjecaji jednaki, ali kako je Kurt otišao u solo vode, tako je Adam Granduciel u potpunosti prisvojio ime benda. Prijateljstvo između Kurta i Adama nikad nije bilo poljuljano, pa i danas dobivamo međusobne suradnje, posebno kada je riječ o studijskim izdanjima.Album “Lost in the Dream” treći je album benda i kroz njega je Adam iskoristio priliku za ispucavanje svega što ga muči na jedan vrlo lijep i pitak način, gotovo idealan za slušanje dok vozite na nekoj dužoj relaciji (album traje sat vremena, a sastojis e od deset skladbi).Utjecaji se ponajprije vuku iz ’80-ih, od Brucea Springsteena do Toma Pettya, ali da vas pretjerano ne navlačimo nekim starijim utjecajima, najlakše opisati The War on Drugs je recentnim primjerom jer zvuče kao Kurt Vile s većom dozom melonkolije i synthova koji laganim crticama ukrašavaju melodije.Poprilično dugačke pjesme se lagano grade, svakim novim tonom postaju sve jače, bučnije i upečatljivije, a kroz njih Adam sanjivo pjeva zbog čega cijela atmosfera prekrasno sjeda i odvlači nam pažnju s trenutnih briga koje nas more. Znam, teško je to moguće, ali zvuci albuma “Lost in the Dream” to čine lakoćom.

Teško je izdvojiti neke pjesme jer svaka je na svoj način odličan primjer nove škole američkog folk rocka koji jest baziran na starim osnovama, ali je obogaćen cijelim nizom novih ideja zbog čega je i nužno dodjeljivati same hvalospjeve ovom albumu jer mu se mana teško može pronaći.

Možda jedina mana bi mogle biti nešto laganije pjesme koje se malo teže razvijaju, dok se uvjetno rečeno brže i bučnije pjesme od starta uvaljuju u uho i slušatelj nesvjesno počinje pjevušiti s Adamom. Barem se to meni dogodilo…

Adam i Kurt su genijalci, još k tome su prijatelji i očito su shvatili da je najbolje da svatko krene svojim putem i pri tome istražuju svoje granice talenta koje su im muze podarile. To je bio odličan potez jer smo sad dobili dva odlična autora koji uz nesebičnu pomoć drugoga čine maestralnu glazbu koja zvuči tako bezvremenski, kao da je nastala prije 30-ak godina ili će tek nastati negdje u bližoj ili daljoj budućnosti.

Na svu sreću, nastala je 2014., pa smo već u prvom tromjesečju godine smo dobili jednog od najozbiljnijih kandidata za album godine.