N.E.R.D.
Nothing
Datum izdanja: 01.11.2010.
Izdavač: Interscope / Universal Music
Žanr: Funk, Hip-hop, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Producentski duo The Neptunes producirao je valjda pola MTV-evog repertoara od 2001. naovamo, u tolikoj mjeri da je jedno istraživanje reklo da su producirali 43% svih pjesama emitiranih na američkim radio-stanicama 2003., kao i 20% na svim britanskim.
Kelis, Busta Rhymes, No Doubt, T.I., Usher, Beyonce, Britney Spears, Justin Timberlake, LL Cool J, Nelly, Sean Paul, Snoop Dogg… Manje je modernih R&B/hip-hop izvođača koji nisu radili s Pharrellom Williamsom i manje poznatim Chadom Hugom.
Skupa s Shay Haleyom pokreću N.E.R.D koji je kroz zadnje desetljeće imao umjeren uspjeh i dostigao svoj vrhunac s “She Wants to Move” sredinom 2004. Hip-hop pomiješan s rock senzibilitetom i funk ritmovima bio je privlačan dovoljno širokoj publici da se probije na vrhove top-listi, no nakon toga nisu doživjeli ozbiljniji uspjeh.
Po svemu sudeći niti najnovije djelo, “Nothing” im u tome neće pomoći.
Album pretežno kombinira retro funk melodije ’70-ih. i ’80-ih., uz pokoji rock riff i hip-hop vokale. Neke pjesme se više furaju na klupske ritmove i sintisajzer poput naslovne “Party People” s reperom TI-em “Hypnotize U” koju su producirali Daft Punk, no niti to joj nije pomoglo da bude više od blesave klupske pjesme u kojoj Pharrell sklada i pjeva pimpekom.
Ne govorim samo o cmoljavom vokalu nego i o činjenici da je album gotovo kolekcija Pharrellovih poluseksualnih aluzija i hvalospjeva suprotnom spolu. Dajem plus jer je lirika pomaknuta od klasične hip-hop devize ‘guns, bitches and bling’, no i ovakav pristup pun briljanta poput “If I’m not beside you / I’m behind you” ili “Watch that dance, I love you smile / animal ass, show you get wild” nije puno bolji.
Nastavak albuma podsjeća i na pop i R&B ’60-ih. s laganijim melodijama poput gotovo lounge “Help Me” koja uz decentne i primjerene truba pjeva o ubojstvu. Ili sam bar tako dešifrirao zbunjujuće stihove koji definitivno nisu Pharrellova jača strana.
Malo putovanja kroz stariji pop i funk i dolazimo do zadnje pjesme koja uz pomoć Nelly Furtado i ponešto drum’n’bassa tjera na ljuljanje bokovima i tapkanje nogom, iako pjesmi nedostaje ne samo smisla nego i nešto više sadržaja osim hipnotizirajuće bass linije, kako to i Pharrell kaže na početku ove pomalo psihodelične klupske stvari.
Činjenica da se radi tek o osrednjom albumu, bez pravog hita ili općenito iznadprosječne pjesme, neće iznenaditi nikoga. Williams će možda biti razočaran jer je najavljivao album generacije, no to samo njegov ego priča i siguran sam da će mu zilijuni koje zarađuje s Neptunesima ublažiti pad.
Ako ništa drugo, naslovnica je lijepa. Vrijedi li to nešto?