Kućni reggae

“Mazgune ponovo jašu…” je prvi album koji je Žan Jakopač snimio nakon raspuštanja Šo!Mazgoona. Novi bend se zove Žan i Mazguni, a na albumu je svoj doprinos dala i cijela svita cijenjenih prijatelja i suradnika poput puhača Novoselića, Kriletića i Pavice, starih suboraca iz Šo!Mazgoona Leinera i Kovačića, Krune Levačića, Jasne Bilušić i drugih.

Album otvara “Vengo coj” u prepoznatljivom opuštenom, ljetnom, mediteransko-karipskom stilu. Prigodno hedonistički tekst pjesme napisao je Renato Baretić, koji je to isto učinio i za “P.T.S.P.“, koja se temom iz svog naslova bavi u prvom licu.

Većina pjesama odsvirana je u reggae ritmu, što ovaj album čini jednim od ‘najčišćih’ hrvatskih reggae albuma. No, ipak je taj reggae obogaćen sa puno začina poput bluesa u “Škojori” u kojoj svira naš poznati usno-harmonikaš Tomislav Goluban i u kojoj je u nekoliko stihova uspješno opisan otočki život, otočki dani i noći, godišnja doba i prolaznost vremena kroz ponavljajuće cikluse rađanja i smrti, bonaca i nevera; ili funka u “Rogu” u kojoj se opet pojavljuje Saljska Tovareća mužika s Dugog otoka od koje su povučene poveznice prema afričkim rogovima i aboridžinskim didgeridooima.

“Na kvasinu san ša” ima hitoidni potencijal zbog svoje dvosmislenosti i zato što ljudi jednostavno vole vikati refrene poput “Ajme meni ljudi, na kvasinu san ša!“.

Najveći hit će vjerojatno biti “Čimavica” jer to je “štorija jubavi i komedije, on je bi bodul a ona iz Slovenije” i jednostavna veselica u stilu uspješnica poput “Na Palagružu”.

Moj favorit je pak “Mi ne domo ćaću” koja se također opet vraća jednoj temi već korištenoj na albumima Šo!Mazguna, a ovaj put je to otočki sprovod. ‘Sprovodske’ melodije karakteristične limenoj glazbi u pjesmi se miješaju s reggae ritmovima, tekst je lijep, a sama pjesma ima tužan, no utješan ugođaj.

“Europa” je jedina pjesma na ‘književnom’ hrvatskom jeziku. Stvar je pomalo u stilu Ramba Amadeusa, a u njoj Žan cinično primjećuje kako spremno “namještamo brave, da nam stave ključe“.

‘Službeni’ dio albuma zatvara country reggae stvar “Bilo jednom…” s jednostavnim i lijepim ljubavnim stihovima.

Žan i Mazguni u odnosu na Šo!Mazgoone zvuči dijelom kao kućni lo-fi bend, što ne mora biti ni lošije ni bolje. Cijeli album je opušteniji, s razvodnjenijim rubovima, no ovom stilu glazbe to nasreću paše.

Moguće je doduše prigovoriti ponavljanje već viđenih tema, te da dio zavodljivosti stihova leži u dijalektu, no u uspjelim trenucima poput “Škoroji” ili “Mi ne domo ćaću” ne može im se poreći vrsna slikovitost.

Za kraj albuma su ostavljena tri uglavnom instrumentalna remiksa “Afro coj“, “Reggae coj” i “Vengo coj”. U originalnom izdanju album je opušten, laid-back, fjakast, i kao takav može proći, dok mu u ovom izdanju za partyje ipak fali agresivnosti.

“Mazgune ponovo jašu…” je za Žana Jakopača mali korak unazad u odnosu na albume Šo!Mazgoona, no u odnosu na cijelu domaću pop-rock scenu, to je jedno od boljih ostvarenja u zadnje vrijeme.