Kržljava i neinventivna pakost

Nakon dva dema, dva EP-a i devet godina postojanja, njemački thrash metal sastav Terroblade napokon se dokotrljao i do debitantskog albuma.

I sve je tu manje-više na mjestu, napravljeno po nekakvim thrash obrascima-standardima, sa zavidnom dozom bijesa, agresivnosti, živahnosti, himnično-nosivim refrenima s višeglasnim izvedbama, energičnim bubnjanjima, šibajućim riffovima, razljućenim vokalima… Ali, ulaskom u ‘srž problema’, otkriva se kako sve to djeluje pomalo kržljavo i nedoraslo, a istovremeno dosadno, neinventivno, katkad i preposesivno.

Thrash metal kao pravac jeste dobrim dijelom ograničen, no ipak, i u njemu se može naći dovoljno širine i svježine da albumi djeluju zanimljivo, napeto i osvježavajuće. U ovome je to poprilično teško pronaći. Produkcija je poluproizvod, vokali najčešće indiferentni, nedovoljno konkretni i razdražljivi spram uglavnom jednoličnih, generičkih heavy/thrash riffova i živčanih solaža. Polu-sintetizirani bubnjevi tek su nešto malo zanimljiviji s pokojim standardiziranim dinamičnijim prijelazom ili brzim duplim pedalama, a angažman bas gitara u početnim dijelovima nekih pjesama vrlo brzo prestaje biti zanimljiv.

Slušajući ubrzanije “Gates of Hell“, “Wings of Death” i “Raw War Madness” s refrenskim višeglasjima kao jednom od glavnih karakteristika, thrasheri bi eventualno mogli uzdignuti obrve, a “Prometheus” je malo zanimljivija, atmosferičnija, melodičnija stvar s upečatljivijim solažom bas gitare.

Naglašenijeg sola bas gitare ima i u uvodnom dijelu energične “Time To Die“, u sličnim omjerima kao i u odjavnoj “World is Broken“, gdje bas kolaborira sa akustikama, pjesmi srednjeg i umjerenijih ritmova, također jednoj od onih s izraženijom atmosferičnošću, više melodijskog izražavanja i nešto malo više neukrotivosti u vokalima, te nešto brutalnijih, deathu naklonjenijih formi.

Svjesni smo da je njemačka thrash scena moćna, utjecajna gotovo kao i američka, da naprosto mami nove bendove koji joj ne mogu odoljeti, a da se ne oprobaju, ali nije baš to tako jednostavno kako se možda čini i svaki koji se pozabavi tim metalnim subžanrom ne može biti dobar. Dakako, svakome kome god se može treba dati prigodu, svakoga treba nagraditi/pohvaliti za njegov trud, ali mnogi bi se trebali iskreno zapitati ‘šta je nama ovo trebalo’?