Krvarenje i od tuge

    1932

    Dražen Vega

    Krvarim od zabluda

    Datum izdanja: 11.09.2011.

    Izdavač: Štajner Records

    Žanr: Gothic, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Intro
    2. Tuga moj je svijet
    3. I dok gorim
    4. Sjena samoće
    5. Diše sjećanje
    6. Nagoren san
    7. Zbog onih koje volim, odlazim
    8. Bez odjeka tebe
    9. Korak do svetosti
    10. Outro
    11. Ode To Her (Bonus)
    12. Lonely Shadow (Bonus)
    13. No More (Bonus)
    14. Let The Dry Rose Live On The Wall (Bonus)

    Dražen Markotić stavio je splitsku power-metal skupinu Vega ‘na čekanje’ i snimio album s pjesmama koje se, kako otprilike kaže, ‘nisu uklapale u Veginu koncepciju’.

    Tako nešto, ako je dobro shvaćeno. Sad, jesu li se ili nisu uklapale, to najbolje zna autor, no činjenica je da su i dva Vegina albuma, “Iz sjena dubina” (2004.) i “S trnom u srcu” (2007.), imala svojih ‘tamnih’ trenutaka. Kažem tamnih, aludirajući na atmosferu kojom je ‘omotan’ album, a za koju autor kaže da mu ‘izvire’ u emocijama, ali i na to da ipak ima nekih poveznica između Vege i Dražena Vege. Logično.

    Prva Vegina stvar koja mi je pala na um tijekom slušanja albuma “Krvarim od zabluda” bila je balada “Da sam suza”, koja bi komotno mogla biti dio njegove set-liste. Što zbog svog tugaljivo-plačljivog ugođaja, što zbog ljubavne tekstualne tematike kakve najviše ima i u ovim pjesmama. Dakako, ljubavi s ne baš sretnim završecima, u kojima se očito događalo puno ‘sivila’, da ne kažem ‘crnila’, koja su kao nusprodukt donijela pesimističnost koja uglavnom, ne i isključivo, izbija iz albuma. Osjeća se i čuje da je rađen s jakim emocijama, ali se osjeća i melankolija, sjeta, tuga, depresija, a na momente i malo previše patetičnosti (“Sjena samoće“).

    Dijelovi tekstova tipa ‘Kako da živim bez nje? Bila je i bit će mi sve‘ prestereotipni su, preplitki, i da ne kažem da se više uklapaju u popističko-turbističke poskočice kakvima nas obasipaju naše nakvarcane instant ‘zvijezde’, nego u jedan album s ozbiljnim elementima dark rocka/metala. Da ne kažem da me “…zbog onih koje volim odlazim…” ili “…umrijeti na tvojim usnama…” podsjeća na scenarij sapunica, čije je kontinuirano svakodnevno granatiranje nemoguće izbjeći. Ipak, dojam da su iskreni, ne može se izbjeći, pa zbog toga ne treba previše zamjerati.

    Muziku podržava

    Sličnih lyricsa ima dosta, no ima i onih u stilu “…nekad ću nekome pričati o čovjeku bez sudbine, posrnem pa ustanem, smijehom otresem plač, ne dam zvijerima da slade se mojim pokidanim snovima…”, koje dokazuju da se tu nalazi i ozbiljnijih tekstualnih potencijala. Uz dosta ‘ugodnu’, zamračeno-zamagljenu atmosferu, pozitivne stvari ‘leže’ u instrumentalnim izvedbama koje su jako dobro izbalansirane, tako da u principu nijedna od njih ne preuzima prevelika ovlaštenja, ali iz svake je gotovo izvučen maksimum koliko je u danom momentu trebalo. Iako su najzastupljeniji, vrlo su ugodni i nenametljivi gitarski riffovi, solaže još više, klavijature su totalno u službi ‘podebljanja’ atmosferskog ugođaja s povremenim osjećajima za orkestralizacije, emocije se dodatno izvlače iz brojnih piano i akustičnih izvedbi, a tugu naglašavaju gudački aranžmani.

    Problem i ovoga puta ostaju vokalne izvedbe, za koje se stječe dojam kao da povremeno ‘ispadaju iz konteksta priče’, i tonaliteti su ono na čemu se svakako treba (još) poraditi. Posebno se to čuje u bržim i energičnijim naslovima, u segmentima gdje treba naglasiti vokale, potegnuti ‘iz sve snage’, tu se zna zagubiti ‘zrak’. Sporije pjesme zvuče zrelije, a puno bolje one u kojima je sa svojim krasnim, senzualnim izvedbama u pomoć ‘priskočila’ Iva Ivković, pa je u konačnici to zazvučalo i s dosta izvedbene sugestivnosti (“Nagoren san“, ili nešto brža “Bez odjeka tebe“, s dodatkom ženskih naracija).

    Također treba naglasiti da ima pjesama s nešto zamršenijim strukturama, pogotovo onih s bržim ritmovima, snažnijim gitarama, u kojima su i refreni energičniji, i koje u pravilu sadrže mirnije, interludijske umetke, više eksperimentalne hrabrosti, češće instrumentalne izmjene, promjene ugođaja… Jedna od takvih je “Zbog onih koje volim, odlazim” s dominantnim up-tempom, dobrim riffanjem, možda i najboljim solom, nekoliko sporijih dionica s totalno depresivnim gudačkim aranžmanima, ali i catchy refrenskim dijelom, koji ne ‘pomaže’ puno u krajnje pesimističkom okružju.

    Melodično-melankolična je “Tuga moj je svijet” s izmjenama bržih i sporijih ritmova, piano dodatkom, i atmosferičnim upadom basa i akustičnih gitara, kao i kratkim poweraškim bubnjem, a balada “Korak do svetosti” podsjeća na spomenutu Veginu stvar “Da sam suza”. “Outro” uz ‘Okus poljupca vraga samoga, za svakog od nas pitanje je vremena. A tebi u znak spomena nek ostane moj glas, glas, glasss’, i zlokobno graktanje vrana dodatno dočarava darkerski ugođaj albuma. Čak četiri bonus pjesme, otpjevane na engleskom, baš su za to da budu – bonus. Ništa više. Pa i pokušaj reinkarnacije Sentenceda u “Let The Dry Rose Live On The Wall” nije vrijedan posebnih analiza.

    I tako, možda je Dražen napokon otkrio svoju ‘drugu stranu’, možda je takav bio otprije pa se nije do kraja ‘otkrio’, nebitno, ali u svakom slučaju treba mu odati priznanje na hrabrosti da snimi album ovakvog profila. Album koji ima svojih nedostataka, ali i album koji ima pozitivnih strana, kojih je najveći dio uočen i iznesen, ali isto tako album kojeg bi svakako trebalo podržati.

    Jasno je da se radi o materijalu za ekipu s mračnijim ‘unutarnjim’ afinitetima, no ima u njemu i melodija i energije i snage da i neke vedrije zainteresira i nagna da mu daju prigodu, samim tim što je, usprkos sveopćem ‘crnilu’, relativno lagan za slušanje. A ako ni zbog čega drugog, onda mu treba dati prigodu zbog činjenice da se u nas takvi albumi jako rijetko snimaju i da se naprosto rijetko čuje nešto drukčije. Koliko dobro, svatko tko ga presluša donijet će svoj sud, a moj je da je ovo – dobro.

    Muziku podržava