Križari i dalje ponosni na prvim borbenim linijama

U diskografskom dijelu karijere svakog imalo ozbiljnog benda, pa tako i u onoj od Saxona, posebno mjesto zauzimaju koncertna izdanja.

Još tamo od 1982. i epohalnog “The Eagle Has Landed” izdanja, Saxon je zaštitini znak za vrhunske prijenose koncertnih priredbi na raznorazne nosače zvuka. Barem u svijetu žestoke glazbe.Dogurao je ovaj bend u svojih četrdesetak godina rada do, po nekim računicama deset, a po nekima jedanaest koncertnih albuma, no bilo kako bilo, “Let Me Feel Your Power” još je jedan u nizu potvrde vjerodostojnosti ovog sjajnog benda. Imenovan po pjesmi s albuma “The Inner Sanctum” (2007.), “Let Me Feel Your Power”, dokaz je ionako neupitne veličine Saxona.

Uz dužno poštovanje spram brojnih bendova NWOBHM-a ‘pokreta’, Saxon je jedini koji nikada nije zastranio od svojih korijena i najdosljedniji je reprezent najboljeg razdoblja metal glazbe u njezinoj povijesti. Imao je i on, kao i svi, slabijih, ili možda bolje reći slabije rezoniranih, doživljenih i prihvaćenih izdanja, no istom je formulom uvijek ponosno i postojano držao prve borbene linije heavy metala.

Energični ritmovi, maestralne gitarske izvedbe s, do u detalje, matematičko razrađenim riffovima i proklizavajuće-zavijajućim solažama, macho vokali, bombastičan epski ambijent uz obilje zanesenih i upijajućih melodija bile su i ostale ključne karakteristike glazbe ovih velikana iz Barnsleya. Dakako, plus neizostavni koža i traper.

ZZ Top, AC/DC i Motörhead najčešće su spominjana imena kada se priča o prepoznatljivosti i jedinstvenosti glazbe, no onaj tko makar i usput poznaje Saxon, to isto može reći i za njega. Saxon je, bez dvojbe, endemična vrsta na glazbenoj sceni. Tko se imalo razumije u glazbu, već nakon odlušanih par gitarskih riffova, a da ne govorimo o Biffovim vokalima, bit će mu potpuno jasno koji bend sluša.

Sve navedeno može se pripisati i ovom koncertnom izdanju, na kojem su, tim redom, materijali s triju nastupa; u dvorani Zenith u Münchenu koja sliči hangaru za kaminone (ili avione), zatim u The Old Market, Brighton te u Arcada Theatreu, Chicago. Raspored kojim su posloženi na DVD- u malo je (čak i dosta), kronološki izokrenut, s obzirom da je München sniman 20. i 21. studenog 2015., Brighton 23. siječnja 2016., a Chicago, 20. rujna 2015. godine.

Premda je puno kraći, traje nešto oko sat vremena, koncert u Münchenu ‘glavni’ je dio sadržaja, a bonus su tri pjesme iz Brightona, te sat i 45 minuta kompletnog nastupa u Chicagu. Da odmah razrješimo dilemu, recimo kako upravo koncert iz Münchena ima najveću težinu, s obzirom da se radi o nastupima s Girlschool i Motörheadom, jednim od zadnjih koje je taj gigant održao prije Lemmyeve smrti.

Ti su nastupi Motörheada objavljeni na posthumnom koncertnom izdanju “Clean Your Clock”, pa ovaj Saxonov i u tom dijelu ima posebniju vrijednost u odnosu na Chicago. Bez obzira što se radi o samo satu vremena, jer je Saxon, doslovce, bio predgrupa, ali i u tom je periodu pokazao koliko je moćan heavy metal stroj.

Monumentalne Nigelove i Nibbsove ritam sekcije, pa fantastični, smioni i klinički jasni gitarski tonovi s posebice impresivnim ‘twin’ ritam i solo varijacijama Paula i i Douga, te Biffovo pjevanje, koje se bez problema odupire ‘zubu vremena’, i ovaj koncert čine spektakularnim. U biti, oba koncerta, jednako kao i dodatak iz Brightona.

Uz dužnu počast Saxonovim studijskim albumima i cjelokupnom radu, on svoju pravu snagu pokazuje upravo na nastupima uživo. Bend je to koji od prve do zadnje sekunde trajanja svojih koncerata doslovce, kako to vole reći športaši, ‘daje sve od sebe’. To znači da daje puno, a puno ima i za dati. I znanja, i volje i htijenja i iskustva.

Jezgru ovog izdanja, rekosmo to, tvori koncert iz Münchena, koji je kombinacija pjesama s aktualnog albuma “Battering Ram” (“Battering Ram”, “Destroyer”, “The Devil’s Footprint”, “Queen of Hearts”), povod turneje tijekom koje su snimljeni spomenuti koncerti, plus nekih manje (“Sacrifice”) i puno više starijih (“20,000 FT”, “Heavy Metal Thunder”, “Power And The Glory”) i najvećih hitova.

Ti najveći hitovi, ili bolje reći neki od najvećih, našli su se u završnoj trećini koncerta, tijekom kojeg je Biff pokidao papir sa set-listom koju obično bendovi imaju zaljepljenu na podu i publici dao da bira pjesme koje će čuti. “Princess Of The Night” bila je prvi izbor, dalje su se redale “Wheels Of Steel”, “Denim And Leather” i završni “Crusader”, a mjesta (prije svega vremena) se nije našlo za “747 (Strangers In The Night)”.

Za ne sjetiti se kada se to ozbiljno dogodilo. No bez obzira na to, koncert je uz “Crusader” okončan na spektakularan način. Pravi dodatak bile bi tri pjesme iz Brightona, od koji je “Requiem”, koja je na “Solid Ball of Rock” albumu posvećena glazbi, ovdje odsvirana u čast, tada već pokojnog, Lemmya.

Nastup iz Chicaga u odnosu na onaj minhenski inferioriniji je u kvaliteti slike, pa i u feedbacku publike, i ovdje u starosnom rasponu od ‘klinaca’, do sjedokosih i ćelavih ‘dedeka’, no ton, umjereno i odmjereno ‘kretanje’ kamera te energija i konzistentnost nastupa benda nimalo ne zaostaje. Prednost mu je svakako u duljini trajanja, pa je tako u 90-ak minuta odsvirana većina toga što se i inače može čuti na koncertima Saxona, uključujući i “747 (Strangers In The Night)”, koju je publika prvu odabarala nakon opetovanog Biffovog kidanja papira s planiranom set-listom.

Ovo je više bio ‘best of 80’s’ nastup, s jako malo novih i novijih pjesama, a uz spomenuti “747” i ‘bombi’ istaknutih u analizi njemačkog nastupa, sviralo se ovdje, i dvoranom orilo, i “Dallas 1 PM”, nadahnutu ubojstvom J.F. Kennedya, pa “Rock The Nations”, “The Eagle Has Landed”, “Strong Arm Of The Law”, a trijumfalni završetak bio je uz kolosalnu “Denim And Leather”, pjesmu kojom Saxon možda i bolje nego itko drugi slavi heavy metal. A da trijumf bude još trijumfalniji pridonio je i ‘bis biseva’, “20,000 FT”.

Kompletan sadržaj vizuala, audiofili mogu pronaći na dva CD-a, s time da su koncert iz Münchena i tri numere iz Brightona na prvom, a onaj iz Chicaga na drugom discu. Dakle, zaokruženo je ovo izdanje na kojem će ljubitelji benda pronaći sve što ih zanima, ukoliko to nisu ‘popratni saržaji’ tipa dokumentaraca u kojima budu, obično bezvezni, kadrovi vožnji autobusom preko mostova, scene iza pozornica i slično.

Toga njemu ne treba, jer i bez tih ‘ukrasa’, Saxon je nebrojeno puta pokazao da je vrh heavy metala. Sa svim viđenim na “Let Me Feel Your Power”, po tko zna koji puta, to je i demonstrirao.