Miki Solus
Koncert za klavir, bas i cajon
Datum izdanja: 14.12.2015.
Izdavač: Mrtva krava
Žanr: Folk-Rock, Pop
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Dokaz da kvalitetne stvari nastaju iz dobre suradnje i prijateljstva je Miki Solus.
Pravim imenom Miroslav Kocijan, kojeg prate Frane Visković i Andrej Tačigin, 24-godišnji student koji definitivno ima smisla za humor i to ovaj album pokazuje.
Za sebe Miroslav kaže da je rekao ‘ne’ gitari i uhvatio se klavira i to je prvo što ga izdvaja. Klavir je na ovom albumu u prvom planu, dok su sami tekstovi, kako smo rekli, sarkastični i ironični. Taj je potez miješanja ‘ozbiljnog’ instrumenta s pomalo neozbiljnim tekstovima u najmanju ruku zanimljiv. Pozadina je albuma miks jazza s repanjem, što je svakako čudno na prvo slušanje, ali u konačnici je to jedna eklektična priča spajanja naizgled nespojivog.
Takav se stav da se može posegnuti za klavirom i repanjem ujedno može činiti neozbiljnim, ali kad se zagrebe ispod površine, vidite jednu brutalnu iskrenost i kritiku društveno-političke situacije koja ne libi staviti na svoj popis bilo koga i izraziti svoju poziciju, u ovom slučaju zakukuljenu u ironični prizvuk. Ali, sve je tu transparentno, nema nikakvih metafora i hermetizma, tekstovi su jednostavni i upečatljivi s tek malom dozom cinizma i gnušanja nad situacijom u kojoj se društvo nalazi.
Miki Solus je svjestan svojeg pisanja i izvedbe i onoga što album zaista jest – brutalna kritika i ismijavanje svega što se može ismijati, kao u “Dr. Dre i Chopin” gdje kaže: “Hrvatska je WC, a mi plutamo k’o govna.” Ova je stvar najupečatljivija na albumu jer je u njoj sam sukus albuma, spoj klasičnog i suvremenog s britkim tekstovima i samosvjesnom izvedbom te obiljem humorističnih mjesta. Ali taj humor nije tu samo poradi nasmijavanja, nego izražavanja stava kojeg izvođač ima prema stanju u društvu i to se ne libi iskazati na najbrutalniji način. Ništa tu nije skriveno, svaka pjesma pogađa ravno u glavu.
Sve je tu na tapeti – političari, glazbenici, estradnjaci, studenti, teroristi, kao i sam Miki Solus. On je i autoironičan i ne libi se šaliti na vlastiti račun kao u numeri “Avion” i “Tko je veći muzičar od Ala Bundya?“. Svaka pjesma je priča za sebe i repanje tu još pridonosi intenzitetu ekspresije.
Ovaj se album može činiti neozbiljan i kao ‘sprdačina’ kako sam Miki kaže, ali iza svega stoji jedan osviješten stav i zrelost koja je pomalo bijesna na sav taj kaos i koja se glazbom želi izraziti.
Možda je najbolja subverzija ona koja dolazi od zajebancije, ali ne bez pokrića i pozadine, već ima svoju svrhu, a to je kritika. Ovaj je album takva jedna mala subverzija zajebancijom i humorom koji ponekad dolazi do karikature, ali gledajući cjelinu zasigurno će vas nasmijat, zabaviti, ali i natjerati da se zamislite u kakvom društvu živimo.
