Kristalni dvorac koji se ne ruši

U novom mileniju, uz procvat indie-glazbe, procvala je i elektronika s nizom mlađih bendova koji miješaju rock i punk postulate s elektronikom, pa smo dobili cijeli niz novih žanrova.

Sve bi se moglo grupirati kao ‘elektro-nešto’ gdje bismo svojevoljno umjesto ‘nešto’ mogli postaviti bilo koji žanr ili podžanr, a da pri tome ne izgubimo osnovni smisao ‘nove’ glazbe. Neki su se ispromovirali u velike svjetske zvijezde poput LCD Soundsystema, Klaxonsa i sličnih, neki to moraju još doseći, a Crystal Castles sigurnim koracima koračaju prema vrhu te scene.

Karijeru su započeli prije nekih pet-šest godina, nakon čega su izdali niz EP-a kojima su skrenuli pažnju na sebe. Svirajući koncerte do izražaja je došla kaotičnost njihovog zvuka i interpretacije, pa se glas proširio i jedva se čekao prvijenac koji je izdan 2008. Kako to obično biva u Britaniji s nekim novim bendom, album “Crystal Castles” je ubrzo proglašen za nešto najbolje što se dogodilo u proteklim godinama, a bend kao svjetla budućnost scene. Dvije godine kasnije dobili smo i nastavak priče.

Kada bend nema bolje ideje za naslov ili okreće novu stranicu u svojoj diskografiji, album nazove imenom benda. Često prvijenci imaju takva imena, pa me nije začudilo da su Crystal Castles svoj debi nazvali “Crystal Castles”, ali je vrlo glupo da i novi album tako nazovu jer ih se u budućnosti nikako neće moći razlikovati (npr. Weezer barem mijenja boje naslovnica pa ih prepoznajemo kao ‘plavi’, ‘zeleni’, ‘crveni’)…

Bilo kako bilo, ‘dvojku’ su s nestrpljenjem čekali mnogi indietroničari u nadi da će bend ponovno pružiti prelijepe zvučne kulise s prvijenca. Okvirno rečeno, Crystal Castles su to i uspjeli, ali ipak u nešto manjoj mjeri.

Njihovu glazbu možemo svrstati u eksperimentalnu elektroniku koju karakterizira podosta veliki kaos u pjesmama, ali ipak s jasnim smjernicama u sanjivosti vokala i melodija uz ogromnu dozu synthova. Ovaj ‘kaos’ daje jasne aluzije i usporedbe na nedavni album Sleigh Bells, pa koliko su ta dva benda slična, toliko su i različita, te “Treats” jednostavno razvaljuje u odnosu na “Crystal Castles“.

Napredak se vidi, više ne koriste samo 8-bitne synthove, već ih sada znaju ispremiješati s drugim i drukčijim elektronskim dodacima, pa pjesme imaju jednu tečnost kao pjesme Röyksoppa ili Goldfrappa s jasnom razlikom da Crystal Castles u svoju glazbu unosi mnogo više eksperimentalnog dijela gdje se često znaju gušiti jednostavne synth-melodije.

Od cijelog niza pjesama, istaknuo bih dvije za koje bih rekao da su krajnosti u kojima se bend kreće. “Doe Deer” je neurotična elektro-pop-noise pjesma kojom bi se i mrtvac probudio i digao iz groba, dok je “Intimate” njena potpuna suprotnost, lijepa i lepršava skladba, zarazne melodije koja često prerasta u progresivniju elektroniku, ali opet vrlo nježna i intimna kako joj i sam naslov kaže.

Elektronika stara 20-ak i više godina glavni je utjecaj kod Crystal Castlesa što su najbolje pokazali na ovom albumu. Za razliku od prvijenca, ovdje su ju ispolirali s mnogim modernim zvucima, pa su synth-melodije dobile na grooveu, ali same pjesme ipak malo zaostaju od onih s prošlog albuma.

Iako nikad nisam preferirao elektronsku glazbu, prošla dekada me obradovala s nizom bendova zbog kojih smatram da se u elektronici još može mnogo toga reći, ako se sa standardnim štivom ispremiješa jedno regularno žanrovsko opredjeljenje. Crystal Castles, iako spadaju u ‘elektro-nešto’, su jedan dobar pop-bend o kojem ćemo i narednih godina mnogo pričati.