Kreator kakav on je i kakav uvijek mora biti

    2452

    Kreator

    Hordes Of Chaos (Limited Edition)

    Datum izdanja: 19.01.2009.

    Izdavač: SPV / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Hordes Of Chaos (A Necrologue For The Elite)
    2. Warcurse
    3. Escalation
    4. Amok Run
    5. Destroy What Destroys You
    6. Radical Resistance
    7. Absolute Misanthropy
    8. To The Afterborn
    9. Corpses Of Liberty
    10. Demon Princes

    Dok se u SAD-u oduvijek pričalo (i još se priča) o ‘velikoj četvorki’ thrash metala, na europskom podneblju takav ili sličan pojam nije postojao. Uvažavajući i poštujući sve thrash metal bendove, brojčano, naravno, inferiornije u odnosu na američke kolege, ovdje ipak zasebno mjesto pripada Kreatoru.

    Bend je to koji je zbog svoje specifične i jedinstvene muzike uvijek imao posebno mjesto, posebnu i do krajnjih granica odanu publiku, i isto tako, bend koji sigurno spada u ‘veliku četvorku’ svjetskog thrash metala. Tko bi iz kvarteta Metallica, Megadeth, Slayer, Anthrax mogao ili morao izletjeti van, o tome ćemo drugom prilikom.

    Ovdje je ipak glavna tema novi, dvanaesti studijski album “Hordes Of Chaos“, pa ćemo svu pozornost prebaciti na njega. Po meni, ovo je još jedan, uglavnom klasičan, agresivno-energičan Kreatorov album, koji obiluje prepoznatljivim karakteristikama i teško da se može promašiti u njegovom odabiru, ako se na taj korak odluči.

    Dakle, kombinacija brutalnosti i melodije (ovdje čak i u nešto povećanom obujmu nego, recimo, na “Enemy Of God“, pa i nešto šire) dvije su oprečnosti, dvije krajnosti koje Mille oduvijek spaja na samo njemu svojstven, osebujan i općeprihvaćen način.

    Muziku podržava

    U što se u potpunosti uklapaju njegovi ljutiti, vrišteće/režeći vokali, koji se neupitno znaju prilagoditi i potpuno atmosferičnijim, mirnijim dijelovima. Gitaristički riffovi se naprosto valjaju jedan za drugim, čvrsti su, direktni, i naravno, glasni, bez obzira radi li se o brzim, koji su u velikoj većini, ili onima nešto sporijeg tempa, ne i agresije.

    Jedno od ugodnijih iznenađenja leži i u sjajnim, mnogobrojnim solo dionicama, koje su u svojim prezentacijama poprimile osjetnu dozu melodične ljepljivosti i potentnosti, da ne kažem lakše pamtljivosti, a naročito lijepo ih je čuti i u ‘twin’ varijacijama (“Amok Run”, “Demon Prince”).

    Bubnjevi su klasično thrasherski, moćni, razorni, a dopada mi se što nemaju previše (ili uopće) ‘ispada’, nigdje se svojom brzinom ili snagom ne nameću, nego im se uloga svodi na suprotstavljanje, nadmudrivanje i ravnopravno odmjeravanje snaga s ostalim instrumentima.

    S obzirom da je ovo album s naglašenom atmosferom, naravno, onom tamnijeg predznaka, bas dionice istakle su se, kako u kombiniranim, tako i u individualnim izvedbama, što ćemo kasnije posebno istaknuti.

    Ritmički gledano, kompozicije se kreću od jako brzih, brzih, pa do srednjeritmičnih, s ponekim sporijim dijelovima. Naravno, bez gubitka siline i strasti.

    Produkcijski (Moses Schneider) gledano, što se vrlo lako da uočiti, album je, kako to volimo reći, dosta siroviji, a razlog tome je taj da je rađen na analogni način, i to nakon jako puno godina, kako je Mille i najavio, pa je i to dodatni plus u korist vjerodostojnosti. Čemu u prilog ide i tekstualna tematika, koja i ovoga puta punu pozornost pridaje religiji, ratovima, neprijateljstvima i sličnim Milletu omiljenim temama.

    Jedna od najvažnijih karakteristika koju nose u sebi pravi albumi je ta da nemaju jedne ili eventualno dvije, a ne daj Bože više pjesama koje bi se posebno izdvajale nauštrb ostalih, pa je takav i ovaj, na kojemu se doista teško, čak i nemoguće, odlučiti koja bi mogla nositi titulu ‘highlight’.

    Naslovna “Hordes Of Chaos“, jedna od, uvjetno rečeno boljih, počinje laganijim solažama, koje se pretaču u brze riffove, ima srednjebrze refrenske dijelove, sporiju i melodičniju središnjicu, nakon čega se sve riffično zaoštrava i ubrzava, a kraj stiže uz prijelaz bržih solo dionica, praćenih bijesnim pjevanjem, u sporije, s, opet, puno melodije. U potpunosti ispunjena pjesma, koja, kako smo čuli, jako dobro zvuči uživo.

    Amok Run” je ‘Slayerovski’ urnebesna, brza thrash metal bomba po svim presjecima, čak i u središnjem umjerenijem dijelu, a i jedna od zanimljivijih. Počinje laganim, akustično/bas atmosferom, dubokim melodramatičnim vokalima, gotovo u gothic stilu, nakon toga ‘prelama’ se u superbrzu stvar, a u kasnijim usporavanjima ‘diše’ punim atmosferskim plućima, i jedna je od pjesama s najmelodičnijim solažama.

    Kada bi trebao izvući neke po mjeri Kreatorovih obožavatelja s najstrožim mjerilima, odlučio bih se za “Escalation“, srednje brzu stvar s pregršt vrlo skladnih izmjena riffova i solaža te za “Radical Resistance“, bržu stvar, s još jednim u brojnom nizu brzopoteznih riffova i solaža.

    Završetak albuma također je vrlo prihvatljiv, a počinje uz atmosferski instrumental “Corpse Of Liberty” s glasnim akustikama, te bas i solo izvedbama, naravno, sve u sporijem ritmu, koji se ‘preslikava’ u finalnu “Demon Prince“.

    Ona ritmički započinje u skladu sa svojim, recimo to tako, ‘introm’, znači sporije, ali s urnebesnijim solažama i bubnjanjem, a u preostalom je dijelu još jedna pravi thrash metal ‘brzanac’, s naglaskom na agresivno pjevanje i, posebno, solo dionice, koje variraju od ultra brzih, pa do završnih usporavajućih, sukladno ritmovima koji je okružuju, ali i kojima diktiraju.

    Limitirana edicija koju predstavljamo u svojem dopunskom DVD-u “A Necrologue For The Elite” donosi skoro pa dvadeset minuta materijala rađenog tijekom snimanja albuma te nekoliko kadrova s poljskog Przystanek Festa i Wackena.

    Ukoliko želite saznati više detalja o tijeku nastajanja albuma, detalje sa samog snimanja pojedinih dijelova, razgovora o razlozima zašto je baš takav, odabira produkcije i slično, onda svakako izaberite ovo izdanje. Kojemu nije nebitan detalj niti bogatiji omot, koji se, kada ga izvadite iz boxa, rasklapanjem ‘pretvara’ u križ, i kojim, uz glave članova benda, dominiraju naoružane ‘kaotične horde’.

    Tako je, bez dileme, ovaj album baš onakav na kakve smo naučeni od Kreatora svih tih godina koliko je na sceni. Jer, čak i onda kada je eksperimentirao, kao što je to bio slučaj krajem devedesetih, on je uvijek ponudio nešto posebno, po čemu se za svaku pjesmu moglo i može sa sigurnošću reći da je baš njegova. I zato sam siguran da se ovog albuma neće odreći niti jedan njegov obožavatelj te da mu neće biti potrebno puno vremena da mu sjedne.

    Jer ovdje nema sredine, ili vam odgovara ili ne. Istina, postoji vjerojatnost da ga oni koji “Violent Revolution” doživljavaju kao jedan od najkreativnijih vrhunaca u karijeri Kreatora ne prihvate u cijelosti, mada, iskreno, sumnjam u to.

    A oni kojima je “Enemy Of God” bio dobar, mogu samo reći da sam gotovo pa sto posto siguran kako ih “Hordes Of Chaos” neće razočarati niti u najmanjem mogućem obujmu, i žalit će što traje samo trideset osam i pol minuta.

    Muziku podržava