Linkin Park
A Thousand Suns
Datum izdanja: 13.09.2010.
Izdavač: Warner Bros / Dancing Bear
Žanr: Alternative, Nu-Metal, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Ispričavamo se unaprijed svima što pozadinske podatke i informacije ne skidamo/kopiramo/prevodimo/posuđujemo s Wikipedije ili vodećih svjetskih glazbenih portala.
Stoga nakon ove recenzije “A Thousand Suns” američkih eksperimentatora Linkin Park proguglajte i potražite na navedenima trivijalnosti.
Tri su godine prošle otkako su Linkin Park albumom “Minutes to Midnight” službeno raskrstili s ‘tinejdžerskim angstom’, odrasli i počeli se senzibilizirati za nimalo savršen svijet oko sebe. Jest da im je pri ruci, osim dnevnih novina, bila romantičarska proza, pa se weltschmerzom rasipalo kao lopatama, ali i dalje su smisleno uspjeli artikulirati frustracije prema rigidnom post-industrijskom društvu.
Glavna karakteristika četvrtog studijskog albuma jest fragmentarnost određena minijaturama kao preludijima devet nosećih pjesama u zanimljivoj službi anticipacije ili, ako zagrebemo pod površinu poetike novog albuma, u službi proročanstva, jer nagovješćuju nekoliko koraka unaprijed razvoj strukture. Iako govorimo o čvrstoj strukturi i instrumentalnoj kompaktnosti albuma, zanimljivo je njegovo narativno oblikovanje koje je sinonim za apokalipsu i kataklizmu.
Prepun nihilističkih koncepata, Chester i Mike po prvi puta, možemo sa sigurnošću to reći, pjevaju i pridonose hladnoj mehanicističkoj melodioznosti stvorenoj sintetičkim zvukovima u baladama “Robot Boy” i “Iredescent“. Sintetički ritmovi nisu novotarija u njihovom opusu, ali već najavnim singlom “The Catalyst“, svakako okosnicom albuma, zbunili su publiku okrenuvši se sasvim novom smjeru kojim nesumnjivo dominiraju basovi i zvukovi punog volumena, za razliku od oštrih i sirovih kakve smo imali prilike čuti na “Hybrid Theory” ili nasljedniku “Meteora”.
Međutim, Linkin Park i dalje znaju odakle vuku glazbene korijene, pa ćete stoga čuti obrasce slične onima na “Meteori” u grandioznoj “When They Come For Me“, ali upotpunjene novim utjecajima od kojih je najočitiji onaj new agea. On se očituje, vratimo li se na dominantne teme, u tekstovima vrlo oslonjenim na istočnjačke filozofije.
Chester i Mike lamentiraju nad općeljudskim prokletstvom, nadolazećom apokalipsom i, vjerovali ili ne, obraćaju se pritom Bogu. Patetiziranje i iskorištavanje klišeja, na sreću, zasjenjeni su instrumentalnim eksperimentacijama kakve bismo atribuirali kakvoj remix kompilaciji i “A Thousand Suns” zbog toga na trenutke zvuči kao mračan klupski album.
Pribjegavanje kolažu, s druge strane, ni po čemu nije svjež postupak, pa se tako isječci političkih govora mogu prepoznati u počecima politički angažiranog Marilyna Mansona, odnosno Trenta Reznora i stoga uvrštavanje Martina Luthera Kinga nije nimalo originalno, već pomalo i ofucano.
Naposljetku, album je zaokružen akustičnom gitarskom baladom “The Messenger” kontradiktornoj cijeloj prethodnoj prirodi albuma, a revanje Chestera masakrira pjesmu i pitamo li se radi li se o produkcijskoj neslanoj šali ili neuspješnom ogoljavanju strukture za kraj. U svakom slučaju, graktanje, kreštanje i skvičanje opis su njegova diskutabilnog vokala u posljednjoj pjesmi albuma.
“A Thousand Suns” je poetički pragmatičko izdanje koje slijedi nove glazbene trendove, a kao djelo harmonične skupine kreativaca, od čega je Chester Bennington svakako najmanji. Iako se vokalno iskazuje u studiju, čini se da bi mogao biti izazov održati vokalni integritet na pozornici. No, ukoliko momci predvođeni Mikeom Shinodom nastave stvarati prema ovoj postmodernističkoj recepturi kombinirajući svoje klasične elemente s distorzivnim dionicama i odstupanjem od nu-metala imaju glavni preduvjet za uspješan rad.
Uz klasično objavljeno je i već pomalo obvezatno popratno DVD izdanje koji donosi ni po čemu spektakularan i neobičan dokumentarac o nastanku albuma zbog čega je, kako to inače biva, namijenjen prvenstveno najvjernijim poklonicima.